Subota,21.05.
Tek što je svanulo, bili smo na putu ka Petrovcu na Mlavi. Ubojita trojka planinara(Ljilja, Marija i Branislav) u malom , ali žustrom autu. Marija, zvana Fanđo, je nagazila gas. Posle dosadnog autoputa, uživali smo u predjelima od Požarevca do Homolja. Prolazimo kroz Petrovac, žudeći da popijemo kafu u nekoj , usputnoj, kafani. Loša sreća. U 8h, ne radi ništa.
Pored banje „Ždrelo“ dolazimo u istoimeno selo. Početak staze je iznad manastira Svete Trojice. Dvorište prazno. Odškrinuh vrata crkve, a unutra otac Grigorije, sam, posvećen molitvi. Pogledaćemo crkvu u povratku. Brzo smo se spremili za turu i oko 9h krenuli stazom ka Vukanu. Mada još rano, sunce je, već, pržilo. Većim dijelom, put je vodio kroz šumu. Vrlo prijatan uspon do račvanja staze za Veliki i Mali Vukan.
Djevojke su škljocale svojim foto-aparatima. Pridružih se i sam. Imalo se šta i snimati. Proljeće u punom sjaju. Zelenilo prošarano cvijećem, svih boja. Jele i Borovi, dostojanstveni stražari šume, pokazuju nam eksploziju Jorgovana, po kamenim obodima planine. Halapljivo udišemo vazduh, zasićen mirisima prirode. Sami smo u planini. Pozdravljamo se sa insektima i gmizavcima, dok slušamo, neprekidni, koncert ptičijeg svijeta. Na Veliki Vukan(825m) stižemo oko 11h. Doručak na stjenovitom vidikovcu dobija fantastičnu dimenziju. Sretni što smo van gradske vreve, upijamo okoliš svim čulima.
Dobra pauza, pa se vraćamo do raskršća za Mali Vukan. Kratak uspon, opet na stjenoviti vidik. Njegovih 752m, ništa manje užitka ne pruža. Toplotna izmaglica zaklanja udaljenije vrhove. Mi se poklonismo Ježevcu, Beljanici, Homoljskim planinama…Ponovismo seansu odmora. Oštre stijene sijeku pogled na blage padine i proplanke. Gornjačka klisura nas mami svojom pukotinom. Ostali bi tako zagledani u ljepote ovog kraja, danima. Ipak, nevoljno, krećemo natrag, istom stazom.
Ugledasmo grupu planinara, kako se spuštaju ka selu. Nismo bili jedini gosti, gazda Vukanu. Potpuno obuzeti sobom i veličanstvenom prirodom, tiho se spuštasmo kroz šumu. Samo su udarci štapova o kamen, parali, opuštenu, tišinu. Već u rano posle podne (14,30h), nađosmo se, ponovo, u dvorištu manastira. Ovog puta nađosmo oca Grigorija u vrtu. Presađivao je cvijeće. Pogledasmo, lijepo, crkveno zdanje i popričasmo sa tihim sagovornikom.
Ledena voda, sa izvora u dvorištu, je, potpuno, otklonila znakove umora. Opraštamo se vrlog čovjeka i vozimo kroz selo do planinarskog doma. Ne bješe nikoga. Opet ništa od kafe. Po planu, kroz Gornjačku klisuru, odlazimo do manastira Gornjak. Monahinje nas pustiše da pogledamo crkvu i isposnicu. Još toplog razgovora, pa nastavak pješačke ture, pored rijeke Mlave. Prošetasmo dolinom do lokalnog izletišta. Poznate scene upaljenih roštilja. Sportski duh nacije. Tu se odvaja staza za planinu Ježevac, pa se vratismo do auta u zadnji čas.
Oblaci su, naglo, iztovarili, svoj teret u vidu pljuska. Uspjevamo, kratko stati kod izvora“ 4-lule“ i slikati isposnicu u stijenama. Već na izlazu iz klisure, kiša nas je ostavila na miru. U banji „Ždrelo“, tom čudnom objektu(kula iz gospodara prstenova), je bila gužva. Prošla nas je volja, da skinemo znoj i prašinu sa naših tijela. Nadali smo se okrepljenju u krajputaškoj kafani „Dobar hlad“. Napokon kafa! Ambijent opravdava naziv kafane. Cijela dva sata se prepustismo hedonističkom uživanju. Kruna na odličnu turu i divan dan. Homoljska polja su nam mahala, procvalim obiljem, dok smo napuštali Petrovac. Vratismo se za Beograd, starim, Smederevskim putem. Na vrijeme, da uhvatimo Dunav kako , lijeno, pretače Subotu u Nedelju.
BRANISLAV MAKLJENOVIĆ