Kajmakčalan 2010-te

PK „Balkan“ u periodu od 11-13. juna organizovao je uspon na Kajmakčalan 2521m, obilazak srpskog groblja u selu Skočivir, Vojničkog groblja u Bitolju, grad Bitolj i manastir Sv.Ahrangel Mihailo u Prilepu.Sve se odigravalo pod budnim vodičkim okom Milanke Arsić.

Da, uzela sam slobodan dan, petak. Moje putovanje započelo je od samog jutra…Krenula sam sa tatom za Pančevo, da obiđem ujaka… Uporedo pišući ove redove čitam knjigu “Ringišpil”… Puna je jakih emocija i snažnih povrataka u detinjstvo… Ljubavi koja u trenuitku doživljava večnost … Nekada smo svakog petka išli u Pančevo…

Uz pesmu kanarinaca napustila sam tatu i ujaka koji ostaše u priči i ušla u sobu, u kojoj sam sa sestrom pet dana starijom ko po nekom obredu po dolasku gledala “Lude godine” … Nesvesne njihovog značaja, neumorne petogodišnjakinje gledale su već iscrpljenu video kasetu… Tu je i stolica za ljuljanje… Sada samo stoji… Kupljena je bila za babiku… Ona mi je često na pameti… Tišinu prekide zvuk mobilnog telefona… Dve godine nisam čula brata, od kojeg sam nekad bila letima nerazdvojna… “Idem na najviši”  vrh do sada ”na Kajmakčalan, sa makedonske strane”… Gotovo svaki segment mog namerenog putovanja bio je nepoznat…

I kao svaki put kad se odlučim na nešto nepoznato, moralo je da se ureže u pamćenje…

U priči o dogodovštinama iz Beča, smehom koji se odavno nije prolamao mojim bićem stigla sam u selo Skočivir… Dočekao nas je pas Lorimer, koji se ne zove tako… Brzo smo se smestili i san me je obhrvao istog trenutka… Ustala sam prva, par minuta pre svitanja, kao što to uvek biva kad očekujem željno planinu… Izvukla se, trudeći se pažljivo, mada nisam  spretna što se toga tiče i razbacala svoje stvari po dvorištu… Kao da sam u svojoj sobi… Tišina i samo tišina… Selo nalik na Pompeju… Obamrlo a glasnije nego da je živo…

Ne znam koliko sam vremena provela na poljani uporno tražeći neki ugledan cvet… Ustao je i Čelik, direktor muzeja u Gornjem Milanovcu… Prijatan razgovor, malo kroz istoriju malo kroz sadašnjost… Ovo je putovanje trebalo da bude zabeleženo i dokumentovano okriljem istorije…

Ustali su i ostali,usledio je doručak  i došlo je naše prevozno sredstvo, džip… Sa dva menjača, moliću, sedela sam sa Milankom na prednjem sedištu… Uz brigu kako je onima iza mene… Četvorica na zadnjem sedištu i dvojica u prtljažniku… Sa veselim i gostoljubivim Makedoncem za volanom… A kakav drugi Makedonac može biti?

Iskustvo koje sa sobom nosi voženje džipom  je  neizmerljivo iako, moram priznati da mi je svaki pređeni kilometer džipom oduzimao nenadomestiv broj koraka ka tom istoriskom mestu… I konacno smo izašli, dok mi je vozač pričao o čudotvornosti mladih šišarki koje se drže mesec dana u medu… Noge su osetile  slobodu i krenule fruškogorskim tempom… Ali glas reče:”Koće mene da čeka?” Usporila sam, mada znate koga ja čekam? Nikog, moglo se reći do tada…Ali pssssst! Da mi ne ode reputacija!!! Tu sam srela najbitniji cvet u svom životu… Plav… Kad pogledate vedro nebo ne možete da ga se ne setite… I svojevrsan– nezaboravko… 🙂 Pored puta izvađen za mene kao za herbarijum i zgažen neopreznošću… Saživeh se sa njim, pa to boli!

Sunce i sneg istovremeno… Sankanje u junu 🙂 I zaustavljanje na korak od provalije… Na umu reči Jerotića:”Šta to mlade goni da se bave ektremnim sportovima…”


Kako da se sakrijete od medveda kad ga sretnete u planini…? Zavu čete se između stena, tamo gde on ne može…


I tu je vrh… Pa dah izostaje na kraju… Otvorena vrata crkve gostoprimljivija na pustoj visini nego bilo koja u gradu… Ni na nebu ni na zemlji… Pa pod zemljom grobnica, gde bi drugde mogla biti? Uredno poređane i selektovane kosti… Tačno se vidi ko je dobio metak u glavu a ko tupim predmetom… I prelep buket cveća kao ravnoteža svedočanstvimna smrti… Zaista lep buket, iskonski ljubičasta oblakobelim razbijena… Mozda je neki anđeo u blizini, okrećem se, ali meni nije hteo da se pokaže…


Svako ima svoju istoriju.. Moja se  jednim delom pričala u povratku… I podsećanje na pokrete iz karatea, neponovljenih čitavih 11 godina a inspirisani pričom kako jedno dete trenira tu veštinu… Koliko Vi želite da budete deo neke dečije priče? I padovi na koje telo reaguje već za um zaboravljenim pokretima…


Na silasku me je dočekala kesa sa prgšt mladih šišarki.. Vozač ih je ubrao za mene… Čudno kako mala sitnica može da oplemeni dušu… A sad me pustite… Ja želim da se izležavam u travi okupana suncem pored letnje karaule… I da pijem izvorske vode… Dalje trenutke zadržavam za sebe… Izvini te me…


Ana Bubanja


Istorijska strana puta:


Vojislav Ilić Mlađi

ZAVETNA ŽELJA DR RAJSA
Kad mi se ovde u zemlji srpskoj,
Završi staza životnih dana,
Želim da moje srce počiva
Visoko iznad Kajmakčalana.
I zaspao je sa tom toplom željom
I svoje lepe oči za navek sveo,
Pošto je dao Srbiji dragoj:
Snove i mladost i život ceo.


Bitka na Kajmakčalanu je jedna od velikih bitaka Prvog svetskog rata.
Kajmakčalan je najviši vrh planine Nidže. Na srpskoj strani su se nalazile
Drinska, Dunavska i deo Timočke divizije. Na strani bugrasko-nemačke vojske
dve divizijei jedan puk.
U zoru 12-og septembra počeo je juriš srpske pešadije. Posle četri dana ogorčene borbe
kajmakčalan je pao u srpske ruke. borbe su se nastavile,
ali napredovanje srpskih trupa je otežao nedostatak artiljerije i municije.
Bugari su to iskoristili, povratili Kajmakčalan 26-og septembra, ali samo na kratko.
Drinska divizija je konačno ovladala Kajmakčalanom 3-eg oktobra 1916-te.
Kasnije su srpske trupe oslobodile Bitolj sa njegovom okolinom.

Bitka na Kajmakčalanu je jedna od velikih bitaka Prvog svetskog rata.

Kajmakčalan je najviši vrh planine Nidže. Na srpskoj strani su se nalazile Drinska, Dunavska i deo Timočke divizije. Na strani bugrasko-nemačke vojske dve divizijei jedan puk.

U zoru 12-og septembra počeo je juriš srpske pešadije. Posle četri dana ogorčene borbe kajmakčalan je pao u srpske ruke. Borbe su se nastavile,ali napredovanje srpskih trupa je otežao nedostatak artiljerije i municije.

Bugari su to iskoristili, povratili Kajmakčalan 26-og septembra, ali samo na kratko.

Drinska divizija je konačno ovladala Kajmakčalanom 3-eg oktobra 1916-te.Kasnije su srpske trupe oslobodile Bitolj sa njegovom okolinom.