„ALPI 2011“ – MONTE ROSA 23 DO 31.JUL 2011.

Alpi 2011PK „Balkan“ je u periodu od 23. do 31. Jula 2011. uz podršku Ministarstva omladine i sporta, Republičkog zavoda za sport i Ardu Sporta,  organizovao akciju: „ŽENE U ALPIMA“ MONTE ROSA 7 VRHOVA PREKO 4.000 m. Vincent Piramide (4215m), Balmenhorn (4167m), Corno Nero (4322m ), Ludwigshoeche (4341m), Parrotspitze (4432m), Signalkuppe (4554m) i Zumsteinspitze (4563m) bili su planirani ciljevi koje smo želeli u ovoj akciji.
Grupa raznolike starosne dobi okokupila se  ispred hrama Svetog Save u 23h nakon cega je usledilo slikanje i minibus je budno uplovio u noć…

Bez dugog zadržavanja na graničnim prelazima stigli smo do doma “Ivan Cankar” u Ljubljani…

Zmajevi napali simbol Ljubljane!!! 🙂
Malo odmora, redovni planinarski savetodavni sastanak  i krenusmo u obilazak grada…

U ranim jutarnjim satima krenuli smo iz Ljubljane preko Milana i Arone u Alanju.

U poslepodnevnim časovima, nakon desetočasovne vožnje stižemo u neverovatno živopisne planinske krajeve severozapane Italije. Tu je naše prenoćište a ujedno i polazište u snegovite Alpe.
Skoro svi pomislismo: “Eh, da nam je ovde jedna mala kućica, par domaćih grla, komad bašte i eto raja :)”…

Nakon prepakivanja, podešavanja dereza i ostatka opreme večerasmo i usnismo san pred moj prvi korak na Alpe…Te noći u snu al već sutradan na javi.
Ujutru se srećemo sa prijateljima iz Bugarske koji su u predhodnih par dana ispeli pet vrhova na Monte Rosi te nam i daju par korisnih saveta…

Iz Alanje smo žičarom izašli do Passo Indren (3.260m).

Sunčano maglovit dan, stavljamo rančeve na ledja, a iz njih naši patuljci progovarju i periodicno ponavljaju: “Sve svoje nosimo sa sobom, da da mi sve svoje nosimo sa sobom…” cisto da nas podsete da smo i njih spakovali i da nam rancevi nimalo nisu laki….  Uskoro se ispred nas pojavljuje velika snežna padina a nakon 30-tak minuta stenoviti deo i ferata sa užetom i metalnim stepenicima.

Zbog guste magle i snega koji je zatrpao prtine odlučujemo se da krenemo ka domu…
Zadovoljni pripremama za sutrašnji dan, okupljamo se u toplim prostorijama uz priču, pesmu i igranje karata…
Ja sam morala još jednom da prepadnem Baneta zamalo padnuvši sa trećeg sprata kreveta…
 

Narednog jutra, već ispraksovani u pola sedam napuštamo dom i hrlimo ka novim vidicima i avanturama.

Laganim i ujednačenim tempom vrlo brzo stižemo na plato sa koga nam pogledi dosežu do vrhova: Dufourspitze , Liskamm, Matterhorn, Zumsteinspitze, Signalkuppe itd…Na platou pravimo i predah za doručak…

I ajmo… Uspon na Zumsteinspitze…Bilo je strmo, usko i samo sneg. Moj kum Željko bi za ovo često govorio “Al nam je lepo, tako nam i treba”….
Cepin i ja se ne slažemo dobro…I tu počinju moje prve nevolje…
Gubila sam jako puno snage pokušvajući da se osiguram cepinom a pri tom su  mi  i dereze proklizavale…
Počinju da mi drhte noge i nastupa strah…Ne mogu nijedan korak da napravim sa sigurnošću…
Mimoilaze me stranci, doduše bodre, ali mi nije nimalo lakše kad vidim kako oni bez problema savladavaju ono na čemu ja nijedan siguran korak ne mogu napraviti…I cela sitacija mi je pomalo i smešna…
Pa komentarišu kako mi nije ništa čim se smejem…
Uz podršku Branka i Baneta izlazim na vrh…Ja pogubljena, a oni odmah počeše sa slikanjem…

Te stani tamo,vamo..I bilo je dovoljno da Branko vikne na mene-”Ana, otkopčaj se sa naveze” da bih ja briznula u plač…
Jer ako se početnici trude i slušaju vas njima će prekor tog trenutka izgledati tako strašan i bezrazložan…
Da će se zapitati-sto se dereš na mene kad te sve slušam…

Uhvatila nas je magla na usponu, nije da sam primetila dok se nisam popela gore…
Spuštanje je islo lakse, ali ipak nesigurno i korak po korak…Ali i tu sam slusala Brankove savete…
Bar sam se trudila…
Ukazao nam se dom Margarita i jos jedan uspon na vrh Signalkuppe. Bilo je strmo i klizavo tako da je bilo zastoja medju mnogobrojnim planinarima koji su se uputili ka domu…
Dom napravljen 1864 god. svojevremeno je posetila i kraljica Margarita. Počinje padati sneg…Mi čekamo ostatak naše grupe…Grmljavina nas opominje da je vreme „doma putovat“..

Polako i  pažljivo spuštamo se ka domu. Sneg pada, prava topla božicna atmosfera.
Umorna ekipa stiže na večeru…Kuvanje supica uz saradnju sa Francuzima…
I da čujem, kome je jos tako zgodan makedonac kuvao supu na 3647mnv?! Ako ne moj uspon na 4 vrha preko 4000mnv onda me ovo sigurno svrstava u manjinu… 🙂

Osvanuo je sunčan dan…Sa prozora se kočoperio Matterhorn a mi krećemo niz ferate ka gondolama…
Iskoristismo plato za sletanje helikoptera da se još malo slikamo pored doma Mantova …

Evo ga i zelenilo. Oprastamo se sa nestvarno živopisnim krajolicima, ukrcavamo se u minibus i  odlazimo ka Novoj Gorici. Udoban i čist srednjoškolski dom je naše konačište…

I tu mi proslavismo tri rođendana 🙂 Milanka, Nikola i Vlasta (naša prijateljica iz Slovenije) počastiše nas ićem,pićem i pesmom :)))
Naredno jutro počinje sa vezbanjem joge! Moj strogi trener Branislav Makljenovic pokazao mi je „pet tibetanaca“…
Postadoh bogatija i za to znanje…Krećemo dalje…
U Novom Mestu nas dočekuju Darko, Branko, Srećko, Lojz, Majda…. Zajedno sa domaćinima odvezili smo se oko 30-tak km na Gorjance do planinarskog doma i Trdinov vrh.
Sutradan stigosmo u banju Čatež- termalnu Slovenačku  rivijeru u kojoj je kupanje bilo šlag na tortu tj. na ovo naše putešestvije.
U pola dva nastavljamo put ka Srbiji živi, zdravi i zadovoljni.
Bio je ovo veliki poduhvat i uspeh, prvi put na Monte Rosi, loši vremenksi uslovi, veći deo ekipe žene. Nekima je ovo bio prvi uspon preko 4.000 m. Ipak ispeli smo 4 vrha preko 4000 m medju kojima najviši i najzahtevniji od planiranih Zumsteinspitze (4.563m), stekli smo dobro iskustvo za penjanje na još više i zahtevnije vrhove Mon Blan, Elbrus.. što nam je bio i cilj.
Što vam ja ne prenesoh, slike će…

“Somewhere over the rainbow
Skies are blue,
And the dreams that you dare to dream
Really do come true. “
 
Izveštaj: Ana Bubanja
Fotografije: svi