Planinarsko sportski klub „Balkan“ realizovao je u periodu od 6. do 15. jula 2018. godine VELIKU BIH TURU, akciju koja predstavlja svojevrstan nastavak prošlogodišnje istoimene akcije, a čiji je cilj upoznavanje nekih od najlepših planina u Bosni i Hercegovini i uživanje u njihovoj nesvakidašnjoj lepoti. Ove godine otišli smo korak dalje na istok i u toku devet veoma sadržajnih dana pešačili i peli se na vrhove sedam planina. Na akciji je učestvovalo 11 planinara iz tri planinarska kluba.

Grupa je na put krenula u petak, 6. jula u 23.30 časova iz Beograda. Nakon noćne vožnje preko Loznice, Zvornika, Sokoca i Sarajeva u ranim jutarnjim satima stigli smo u Dugo polje na planini Bjelašnici.


DAN PRVI

Prošlogodišnju VELIKU BIH TURU završili smo na Bjelašnici usponom na vrh Lovnica. Tada nas je kiša omela u nameri da se ispenjemo i na vrh Obalj. I ove godine nas je u Dugom polju dočekalo loše vreme ali ne obazirući se na to nekoliko kilometara pre sela Lukomir izašli smo iz minibusa i krenuli na uspon. Niska oblačnost nas je u prvom delu uspona onemogućavala da uživamo u predelima kroz koje smo prolazili ali se vidljvost povećavala kako smo se približavali vrhu. Relativno brzo smo se ispeli na vrh Obalj (1897 m), a odatle se već prilično jasno ukazao kanjon Rakitnice, preko njega vrhovi Visočice, a u podnožju Lovnice čuveni Lukomir – naselje na najvećoj nadmorskoj visini u BIH (1459 m).


Lovnica i Lukomir

Lovnica i Lukomir


Spuštajući se sa Oblja ka Lukomiru vreme postaje sve lepše i nas obasjavaju prvi zraci sunca tog dana. Uživamo u jedinstvenom pejzažu i uskoro stižemo do Lukomira gde pravimo pauzu, prvo na uzvišenju iznad sela odakle se pruža odličan pogled na kanjon Rakitnice, a potom i u samom selu gde doručkujemo. Nakon predaha krećemo na uspon ka Lovnici (1856 m) i bez većih problema prilično brzo stižemo na vrh. Oblačnost se povećava, a vetar pojačava, pa se brzo spuštamo do Lukomira gde završavamo pešačenje. Iz Lukomira se vozimo do sela Tušila u podnožju planine Visočice, gde smo prenoćili u restoranu Visočica.


Lukomir - detalj


DAN DRUGI

U 6.00 sati ujutro krenuli smo na uspon ka vrhovima Visočice iz Bobovice u blizini Tušila. Prvi deo dobro markirane staze vodio nas je kroz šumu sve do grebena. Na grebenu nas je sačekao jak vetar koji je u toku dana oslabio. Izlaskom na atraktivnu grebensku stazu otvaraju nam se neslućeni vidici. Kanjon Rakitnice je dole ispod nas, a preko puta naš jučerašnji cilj, Obalj i Lovnica između kojih se ugnezdio Lukomir; na zapadu vidimo sive stenovite vrhove Prenja, a na istoku Treskavicu čije najviše delove sakrivaju oblaci. Prvi vrh na koji smo se ispeli bio je Drstva (1808 m), a od njega smo nastavili jednom od najlepših grebenskih staza do vrha Vito (1950 m) gde smo napravili kraću pauzu. Sa Vita se dalje grebenom prvo spuštamo, a potom penjemo do sledećeg vrha – Parič, a od njega se ponovo spuštamo do nekropole stećaka.


Visočica


Kod stećaka se zadržavamo razgledajući ih i tumačeći još uvek vidiljive bareljefe. Potom krećemo na uspon ka najvišem vrhu Visočice – Džamiji (1967 m). Preko prostranih pašnjaka brzo stižemo do podnožja Džamije, a odatle započinje strm uspon preko stena koji nas je podsetio na prošlogodišnji uspon na najviši vrh Dinare. Polako i pažljivo prelazimo preko ovog terena i izlazimo na greben kojim dalje dolazimo do vrha. U zavetrinskoj strani vrha pravimo dužu pauzu i uživamo u pogledu na kanjon Neretve, planine Bjelašnicu, Prenj, Velež i Crvanj.


Puzim


Sa Džamije se istim putem vraćamo nazad do nekropole stećaka, a od nje nastavljamo dalje silazak do regionalnog puta kod još jedne nekropole stećaka – Police. Ovde nas je čekao minibus kojim smo se brzo odvezli nazad do Tušila gde smo proveli još jednu noć.


DAN TREĆI

Iz restorana Visočica, u kom smo proveli prethodne dve noći, krenuli smo u 6.00 časova put Zelengore. Nakon duže vožnje preko Tjentišta stigli smo na prevoj Čemerno, a odatle lošijim makadamskim putem nakon 24 kilometram i do Orlovačkog jezera na Zelengori. Vremenska prognoza nam nije išla na ruku, a ni vremenske prilike koje smo zatekli na planini – oblaci su sakrivali većinu vrhova Zelengore. Ipak, kako u tom trenutku nije bilo kiše odlučujemo da krenemo ka Bregoču (2014 m), najvišem vrhu Zelengore.


Zelengora, borovnice


Uživajući u zelenilu padina i obilju zrelih borovnica napredovali smo ka vrhu uz poglede uprte ka oblacima koji su se navlačili na Stog, Orlovac, Kozje strane i druge vrhove Zelengore. Prilično srećno izlazimo na Bregoč suvi, fotografišemo se i pravimo predah od uspona. Međutim, ubrzo je počela da pada sitna kiša koja nas je oterala sa vrha. Vraćajući se istom stazom nazad ka Orlovačkom jezeru kiša je ubrzo prestala da pada, a mi smo ipak prilično suvi završili pešačenje tog dana odlučivši da ne idemo na druga dva vrha, Orlovaču i Stog ,jer su bili u oblacima, a trava mokra i klizava.

Umesto toga zaputili smo se ka Papinom dolu u podnožju Lebršnika. Tamo nas je sačekao naš ljubazni domaćin Milan Vujović, predsednik PD „Volujak“ iz Gackа, koji nam je poželeo dobrodošlicu u njihov planinarski dom i koji nam je bio na usluzi narednih šest dana, koliko smo boravili u ovom divnom domu. Planinarski dom „Volujak“ je izuzetno dobro uređen, besprekorno čist, prostran, na odličnoj lokaciji. U domu je planinarima na raspolaganju kompletno opremljena kuhinja i kupatilo sa tušem.


Lebršnik


DAN ČETVRTI

Na predlog našeg domaćina četvrtog dana smo na uspon na najviši vrh Lebršnika krenuli u 7.00 časova. Od doma polaze staze do vrhova na svim okolnim planinama ali kako se planine nalaze u pograničnom području sa Crnom Gorom one su markirane samo na teritoriji BIH pa nam se često dešavalo da markaciju uočavamo u prvom delu staze, a da potom najbolji put pronalazimo koristeći kartu, trek ili osmatrajući teren sa nekog uzvišenja.

Tog jutra na stazi nas je sačekala jaka rosa pa smo već posle nekoliko minuta bili mokrih nogu. Nakon desetak minuta stiže se do Jagodinog jezera pored kog vodi staza za Lebršnik. Od jezera se penjemo strmom stazom na greben gde pravimo pauzu. Oblačnost je bila velika i malo šta se moglo uočiti izuzev dela Gatačkog polja. Nakon pauze nastavljano dalje ka Orlovcu (1985 m), najvišem vrhu Lebršnika, na koji stižemo nakon još jedne strme ali kratke deonice. Na vrhu pravimo dužu pauzu, a oblaci se ka jugu razilaze i mi jasno vidimo osunčano Gatačko polje, grad Gacko i još jednu planinu Bjelašnicu. U tom trenutku oblaci nam još uvek ne dozvoljavaju da vidimo Volujak i Bioč na severu. Tek na momente ukazuju nam se stenovite padine ovih gorostasa.


Malo Stabansko jezero


Sa Orlovca se spuštamo do katuna Brštevac, a od njega potom penjemo do vidikovca Pamušnica sa kog se pruža odličan pogled na Malo i Veliko Stabansko jezero u podnožju vrhova Bioča. Na Pamušnici pravimo predah dok uživamo u njihovoj lepoti, a potom krećemo nazad ka domu. U povratku prolazimo pored izvorišta čuvene reke Sutjeske i podnožjem atraktivnog vrha Kuk koji stražari ovim prostorom. Po dolasku u dom sačekao nas je odličan gulaš koji je naš vozač i „četni“ kuvar Dragan Lazarević pripremio za celu grupu. Siti i zadovoljni onim što smo tog dana videli otišli smo u krevete.


Kuk


DAN PETI

Peti dan bio je planiran kao dan odmora. Međutim, vremenska prognoza nam je govorila da taj dan moramo iskoristiti za planinarenje jer je bilo neizvesno koliko ćemo još sunčanih dan imati do kraja ture. Odlučili smo da tog dana pođemo na jedan od dva najzahtevnija uspona na ovoj devetodnevnoj turi. U 7.00 časova pošli smo ka Vlasulji (2336 m), najvišem vrhu Volujka. Staza nas je vodila ispod Kuka, pa preko Poljane do podnožja Volujka. Odatla smo dugim i strmim cik-cak usponom došli na kraću zaravan sa koje smo krenuli na završni deo uspona ka Vlasulji graničnom linijom. Izlaskom na Vlasulju ugledali smo nestvarne predele. Studenac, Maglić, Trnovački Durmitor, Trzivka, Vitlovi, Bubreg i Veliki Vitao neki su od vrhova koji se vide sa ove tačke. Iznenadio nas je kontrast severne strane Volujka koja je u odnosu na južnu, kojom smo se popeli, u stenovitim liticama ispod kojih se prostire ogroman sipar.


Vlasulja (Volujak)


Nakon pauze za fotografisanje i okrepu započeli smo spust ka Bojanskim vratima – prevoju između Volujka i Trnovačkog Durmitora. Od prevoja kreće uspon ka Trnovačkom Durmitoru (2241 m) na koji smo vrlo brzo stigli. A sa njega se pruža najbolji pogled na čuveno Trnovačko jezero. Uživali smo, napravili dosta fotografija, a onda krenuli ka nečem što je svima bio izlet u nepoznato – uspon na Trzivku (2333 m). Do nje ne vodi nikakva vidiljiva, a kamoli markirana staza. Ipak, doći do nje nije previše komplikovano ali pronaći pravi ulaz u stenu kojim se može stići do vrha tražio je više vremena i pokušaja. Prvi ulaz koji nam se učinio podesnim nije bio bezbedan pa smo se vratili u podnožje i pronašli drugi kojim smo bez većih problema ubrzo stigli do vrha. Sa Trzivke se, čini nam se, vidi sve – Trnovačko jezero, Trnovački Durmitor, Maglić, Zelengora, Volujak, Bioč, Lebršnik… Divili smo se ovom vrhu ali pošto smo znali da nas čeka dug put nazad nismo mogli duže da se zadržimo. Preko Bojanskih vrata smo se ponovo ispeli do ispod Vlasulje, a potom izohipsom do markacije koju smo pratili do planinarskog doma. U domu opet prijatno iznenađenje. Naš Draganče nam skuvao pasulj. I to kakav!


Trzivka


DAN ŠESTI

Još jedan sunčan dan koji je trebalo iskoristiti pre najavljene kiše u petak. Odlučili smo da tog dana odemo na Bioč, planinu koja se ređe pohodi zbog svoje nepristupačnosti. Planina koja je nešto viša od svojih komšija, Maglića i Volujka, ali koja je u njihovoj senci kada je u pitanju posećenost. I tog jutra smo krenuli u 7.00 časova. Ponovo stazom ispod Kuka pa preko Poljane do katuna na graničnoj liniji. U katunu psi krenuše ka nama ali nas domaćini odbraniše, a mi uskoro pođosmo uzbrdo ka prevoju preko kog se ulazi u dolinu u kojoj se nalaze Stabanska jezera. Staza potom skreće ka severu u udolinu između Volujka i Bioča i vodi kroz požarom poharano rastinje i puno puno kleke. Sve vreme smo pratili stočarske staze i napokon dođosmo do podnožja najvišeg vrha Bioča koji se zove Veliki Vitao (2397 m). Odavde nije bilo nikakve staze niti oznake kuda do vrha. Čitali smo teren, čitali smo kartu i pratili trek. Uspon je dug i strm. U poslednjem sektoru vrlo strm. Red trave, red stena, red sipara i stiže se do pod sam vrh. Tu se već pojavljuje i markacija koja vodi sa druge strane ka vrhu. Ali od te tačke nam nije ni bila potrebna jer se vrh već jasno video. Ovaj deo staze smo polako savladavali zbog velikog nagiba i nedugo zatim izađosmo na vrh. Tamo smo se zadržali nešto manje od sat vremena, a kada smo videli da se oblačnost povećava krenuli smo naniže istim putem. Moglo bi se reći da nam je u povratku oblak bio sve vreme za petama, međutim ostali smo suvi i tog dana. Suvi i zadovoljni. Ispeli smo se na Bioč po lepo vremenu i na njegovom vrhu uživali u suncu i u pogledu na brojne vrhove i planine.


Bioč


DAN SEDMI

Sedmi dan proglasismo dugo očekivanim danom odmora. Vreme je do kasnog popodneva bilo lepo i sunčano, a mi smo to znalački iskoristili. Sunčali smo se u dvorištu planinarskog doma, čitali interesantne knjige o planinama i planinarstvu koje smo našli u domu, vidali rane od žuljeva, kartali se, družili, neki su prošetali do Jagodinog jezera, a neki su se čak ispeli na fotogenični Kuk (1860 m). Draganče je ponovo bio vredan pa nam je za ručak skuvao kolenice sa krompirom i ispekao palačinke. Sve to pre kiše koja je počela da pada predveče.


Kuk


DAN OSMI

I pretposlednjeg dana krenuli smo na uspon u 7.00 časova iz doma. Nakon dana odmora snaga nam se vratila, a i dalje nas je držala jaka želja da upoznamo još neke kutke ovog prostora na granici Hercegovine i Bosne. Išli smo dobro poznatom stazom do podnožja Volujka, a onda kroz kleku odlično markiranom stazom do grebena. Prvi vrh na koji smo se tog dana ispeli bio je Studenac (2296 m) i već tada smo znali da će nam taj dan i ta grebenska staza podariti spektakularne vidike. U to rano prepodne Maglić je uglavnom bio u magli ali su se zato sasvim jasno videli Vlasulja, Kuk, Lebršnik i Gatačko polje. Staza nas je dalje vodila ka vrhu na drugom kraju grebena – Badnjinama (2243 m). Tamo smo napravili dužu pauzu uživajući u pogledu koji nas je podsećao na predele u Alpima. Greben do čijeg smo kraja došli strmo se spuštao u kanjon Sutjeske, a naspram nas su se izdizali vrhovi Zelengore. Magla je na momente obavijala okolne vrhove, a potom se razilazila i našim očima ih činila ponovo dostupne. Vratili smo se u dom istom stazom, ovaj put jasno videći i vrhove Bioča, Maglić i Trnovački Durmitor. Dragan nas ni ovaj put nije izneverio pa je za poslednji dan boravka u domu pripremio tavče na gravče.


Studenac


DAN DEVETI

Poslednjeg dana VELIKE BIH TURE iz doma u Papinom dolu krenuli smo u 5.00 časova. Vrlo brzo stigli smo na Tjentište gde smo prešli u drugo vozilo kojim smo se odvezli do Dernečišta. Odavde smo krenuli na uspon ka Magliću (2386 m), najvišem vrhu Bosne i Hercegovine. Vreme je bilo idealno za uspon i mi smo nakon tri sata hoda bili na vrhu. Vidljivost je bila odlična pa smo jasno videli brojne planine. Dobro ćemo upamtiti jutarnje obrise Ljubišnje i Durmitora na horizontu. Dugo smo sedeli na vrhu sami. Tek kada smo počeli da se spuštamo susreli smo druge grupe planinara koji su kao i mi rešili da taj vikend iskoriste za uspon na ovaj lepi vrh. Po povratku na Tjentište počela je da pada kiša koja nas je pratila do Sokoca. Kod Han Pjeska smo napravili pauzu za ručak, a potom nastavili put Beograda.


Maglić


STATISTIKA

1. dan – prepešačili 12,5 km; ukupan uspon 1090 m; na vrhove se ispelo 11 planinara
2. dan – prepešačili 15 km; ukupan uspon 1240 m; na vrhove se ispelo 11 planinara
3. dan – prepešačili 9,9 km; ukupan uspon 590 m; na vrh se ispelo 10 planinara
4. dan – prepešačili 15 km; ukupan uspon 1040 m; na vrh se ispelo 11 planinara
5. dan – prepešačili 20,2 km; ukupan uspon 1600 m; na vrhove se ispelo 10 planinara
6. dan – prepešačili 22,5 km; ukupan uspon 1450 m; na vrhove se ispelo 7 planinara
7. dan – dan odmora
8. dan – prepešačili 21,4 km; ukupan uspon 1240 m; na vrhove se ispelo 7 planinara
9. dan – prepešačili 10 km; ukupan uspon 910 m; na vrh se ispelo 7 planinara

Ukupno prepešačili: 126,5 km
Ukupan uspon: 9160 m

Ukupan broj ispenjanih vrhova: 14 (Veliki Vitao, Maglić, Vlasulja (Volujak), Trzivka, Studenac, Badnjine, Trnovački Durmitor, Bregoč, Orlovac, Džamija, Vito, Obalj, Lovnica i Drstva)


ZAKLJUČCI

VELIKA BIH TURA je akcija koja je dugo i detaljno planirana i pripremana. U toku same akcije nije bilo većih problema. Program je uspešno realizovan zahvaljujući povoljnim vremenskim prilikama, odgovornosti i poslušnosti svih učesnika akcije, gosroprimstvu domaćina i odličnoj vožnji našeg vozača Dragana Lazarevića.

Najveći doprinos uspeštnoj realizaciji akcije dali su njeni učesnici koji su pokazali izuzetnu odgovornost prilikom procene svojih mogućnosti, kao i prilikom odluka na koje uspone da krenu. Svi učesnici akcije su tokom devet dana trajanja akcije poštovali instrukcije vodiča što je doprinelo potpunom ostvarenju planiranog.

Kao i na drugim sličnim akcijama akumulacija umora dovela je do osipanja broja planinara koji su poslednja dva dana kretali na uspon.

Utisak je i da je usled manje brojnosti grupe ove godine akciju odlikovala bolja atmosfera i jedinstvo učesnika što se posebno ispoljavalo za vreme boravka u domu, u zajedničkim obrocima i tokom slobodnog vremena.

Veliku zahvalnost za uspešnu realizaciju akcije izražavamo našim domaćinima iz PD „Volujak“iz Gacka koji su nas srdačno i prijateljski dočekali, gostili i podržavali da istrajemo u našoj nameri.

Zahvaljujemo se Draganu Lazareviću koji je pored dobre vožnje svojim kulinarskim umećem naš boravak na planini učinio komfornijim i ukusnijim.

Svim planinarima, učesnicima akcije, zahvaljujemo se na ukazanom poverenju i korektnom odnosu tokom trajanja akcije.



Vodiči: Goran Savić i Aleksandar Mijatović

Tekst i fotografije: Goran Savić


Fotografije sa VELIKE BIH TURE možete pogledati na sledećim linkovima:


album 1album 2album 3album 4