Scenario isti. Čak se i priroda potrudila da, toj, Suboti podari ruho slično prošlogodišnjem. „Rano jutro u pola 6“… se okupilo 16 planinara, do zuba naoružanih osmjesima. Na horizontu, nebo farba crvenom, podlogu za sunčev izlazak. Jezdimo autoputem, praćeni zmijolikom maglom.
Tačno u 9h dokotrljali do motela“Balašević“, ispred kojeg se, tog trena,okončalo „otvaranje akcije“. Odmah produžavamo ka separaciji „Mirovo“,odakle počinje uspon, sjevernom stranom. Velika kolona svih vidova drumskog saobraćaja, zakrčila prilaze. Brzo se pripremamo za pokret, dok dva planinara produžavaju , kombijem, do nasela Rtanj, iz kojeg ide staza južnom stranom.
Uključujemo se u kolonu koja se, potpuno, razmilila po podnožju planine. Dobra kondicija explodirala kod, pojedinih, učesnika, koji su, prosto, istrčali na vrh Šiljak(1565m). Većina je, umjerenim tempom, otimala parče po parče staze duge oko 6km i v.r. skoro 1200m.
Kombinacija veterana i onih koji su prvi put na Rtnju, davala je šlagvort za obilje, simpatičnih, priča. Kad se dohvatismo grebena, proradiše fotoaparati. Nepregledna kolona na obje staze je davala veličanstven prizor. Kao mravi na ogromnom mravinjaku!
Sve je bilo samo kretanje. Rtanj se branio vjetrom. On to stalno čini. Mi smo se branili kapama. Popevši se na vrh dobili smo nagradu: fantastičan vidik i malo kiše. Opomena je bila ubjedljiva. Ubrzasmo korak. Serpentinskom stazom se spuštamo kroz predjele slikane, rtanjskim čajem. Okolne planine nas mjerkaju, maglovitim, vrhovima i pitaju: „kad će te, malo, kod nas“? Hvala na pitanju, uskoro.
Silazak je bio začinjen kišom i blatom. Pojedinci su to izkoristili za vituozne padove. Nadam se da niko nije povrijeđen! U restoran, okupan mirisom pasulja, stigosmo u 15h. Borba za mjesto i tanjir toplog jela. Kreću sretanja, prepoznavanja, grljenja…
Magla se preselila u kafanu. Dim cigareta i isparenja znojavih i pokislih planinara. Dakle, topla i prisna atmosfera.
Moju ekipu sam uspio da okupim iz više pokušaja. Taman jednog ščepaš, drugi nestane! Odlična igrica za subotnje popodne. Ipak, uspješno popunismo minibus i krenusmo za Beograd iz zabezeknutog i pokislog rudarskog naselja. U mislima se zahvalismo organizatoru na dobroj akciji pa se, mnogi, prihvatiše drijemanja, kao oblika, odlične, rekreacije. Oko 21h stigli u glavni nam grad, koji nas je, sumnjičavo, mjerkao od glave, do, blatnjave, pete. Svi oblici gradskog i međugradskog prevoza, nas vratiše u svakodnevnicu. Vidimo se na nekoj, manje, utabanoj stazi-ponovo!
hodajuće čavrljalo: Branislav Makljenović