Kao nekada, putovanje vozom izaziva blagi osjecaj romantike. Sa pristiglim prijateljima iz Subotice, na željezničkoj stanici u Beogradu, naoružani rancima i strpljenjem, punimo vagon postavljenog voza za Jagodinu. Brze pruge Srbije nas, zaprepašćujućom brzinom(40km/h), dokotrljaše na odredište. Prebacujemo se u iznajmljeni autobus i već smo na putu prema Despotovcu i Resavskom okrugu. Tridesetak planinara, nije fascinantna brojka za jednu republičku akciju, ali posvećenicima se u zube ne gleda!
Prolazimo predjelima, vrlo prijatnim oku. Dočekuju nas obronci Beljanice, zabradatili i zabrkatili silnom vegetacijom.
Rijeka Resava, sa kamena na kamen, nas prska dobrodošlicom. Drugo nam i ne treba. Prevoznik nas istovari preko puta planinarskog doma, koji je stidljivo izvirio ispod visokog rastinja. Mješovita ekipa iz PSS i domaćina kretala je u akciju, da omoguci ugodan smještaj taborašima. Postavljamo šatore po okolnim livadama i lagano se upoznajemo sa okolinom. Brza Resava je je glavna zvijezda tabora. Neki kreću sa kuvanjem napitaka, dok ostatak družine odmah daje oduška tabanima i obilazi vodopad Lisine. Pljusnu pripremana kiša. Pljusak nas utjeruje u obližnju kafanu. To nam teško pade! Provesti 2h u bašti kafane, uz pivo, posmatrajući potop i sve izljeve bijesa prirode, je bio odgovoran zadatak. Obavili smo ga ne trepnuvši. U pauzi izmađu 2 pljuska, vratismo se kampu.
Očekivao sam šator u rezancima, međutim, ostao je dostojanstven. Što zbog kiše, što zbog umora, većina stanovnika kampa se razmigolji u horizontalu. Brzo se prihvatih istog posla. U kasne sate sam shvatio, da imam sve moguće džombe ispod podmetača. Jedva dočekavši jutro, izvukoh se vani, ličeći na trogrbu kamilu. Kao jedini budni stvor, spustih se do rijeke na umivanje.
Veseli brzaci i pjesma ptica mi odmah skinuše mrzovolju sa face. Kiša, napokon, prestala, a priroda prečišćena, nudi se svim čulima na uživanje. Izkoristih tu privilegiju, maksimalno.
Srijeda, prvi radni dan kampa, počinje pješačkom turom od doma, preko vrha Koviljarac do sela Strmosten. Priličan uspon i 15km hodanja nas je dobro prodrmalo. Osvježenje u seoskoj prodavnici (pivo) je stiglo u pravom trenutku. Asvaltni nastavak do doma je, nešto, manje prijao. Ručak, popodnevni odmor, pa predavanje GSS i spavanjac. Četvrtak već ranom zorom najavljuje vrelo izdanje. Polazimo na stazu koja vodi preko Vite bukve do Ostreča. Predjeli obrasli gustom, uglavnom, bukovom šumom, puni vrtača, dali su nam fini šlagvort za naporniju šetnju. Ipak, veći dio ekipe je ispunio zadatak od 23 km. Vratismo se dolinom Resave, rasklimanih hodaljki.
Petak, već uhodano, kreće vruć i sparan. Istim usponom od prvog dana, krećemo ka Resavskoj pećini. Na čelu sam kolone od 76 planinara. Bez gubitaka stižemo do recepcije. Riješavamo nesporazum oko ulaska u grotlo, pa obilazimo tu, rijetko viđenu, ljepoticu. Ljubazni domaćini nam svašta izpričali i pokazali. Nastavljamo grebenom ka kanjonu Klačanice, koji smjenjuje kanjon Suvaje. Posle 19km pješačenja, vraćamo se u kamp zadovoljni. Ručak, odmor, predavanja…
Subota skače iz jutarnje obamrlosti. Brojno stanje se rapidno povećalo. Stotinjak taboraša čeka još toliko, jednodnevnih, pridošlica. Čika Marinko vodi prvu grupu od 86 planinara ka vrhu Beljanice, stazom dugom 18km. Kad se okupio ostatak družine, povedoh njih 89 u istom pravcu. Impozantan prizor se pružao šumama i livadama Beljanice. Paklena vrućina nije smanjila optimizam i dobro raspoloženje učesnika. Bio je pravi užitak pokazati tolikom broju ljudi, skrivene i vidljive ljepote te, ponosne, planine. Uspon , zarađen litrima znoja, je nagrađen kolonijama šumskih jagoda. Silazak istim putem, neko do doma, na zatvaranje tabora, neko do vodopada.
Većina se vraća kućama u večernjim satima. Jedan dio odlazi u nedelju. Kraj još jednog tabora, koji postaje sve manjeg obima. Priličan broj propusta u organizaciji, daje gorak ukus u ustima ljubitelja, ovakvog vida druženja. I pored toga, vraćamo se , inficirani dobrim virusom Resavskog kraja i potkožnim ugrizom te ljepotice zvane Beljanica.
Dugo ćemo se sjećati zamrlih seoskih imanja, raštrkanih po ne pokošenim livadama. Ali, sjećaćemo se još duže sela Strmosten, koje drži poslednje uporište gašenju, seoskog ,života u ovom dijelu Srbije. Zov za spajanjem sa prirodom, će nas namamiti ponovo u ovaj kraj. Biće to nemjerljiv užitak, češkati razbarušene puteljke divne planine, đonovima planinarskih cipela. Radujem se!
Branislav Makljenović