Sretenje na Divčibarama !

 

 

Divčibare, zahvaljujući svojim prirodnim
karakteristikama, blagotvornosti okruženja, pogodnim za disajne organe, spoju morske, karpatske i panonske klime, na prosečnoj nadmorskoj visini od 1000 metara, predstavljaju vazdušnu banju i riznicu dobrog zdravlja. Divčibare se nalaze 38 km južno od Valjeva, 110 kilometara od Beograda i oko 180 km južno od Novog Sada.

 Niska temperatura, planine prekrivene ogormnom količinom snega, putevi nerašćišćeni a mi željni čistog vazduha, planinskog sunca, tišine i planinarenja. 

Sretenje, sreda 15. februar,
okupili smo se kod Hrama Svetog Save vozač Luka stigao je na vreme. Iz Beograda krećemo u 6.30, izlazimo na Ibarsku magistralu. Sunce izgreva iza Avale, snega na magistrali nema. Lep i sunčan dan unosi nam pozitivnu energiju, radujemo se planini uz minimalnu dozu straha kako ćemo stići i ako su vesti sa Divčibara dobre, put je raščićen.

U 9h stigli smo u konak Pepa gde smo se smestili u tople višekrevetne sobe sa kupatilom. Suncem obasjani Divčibari, žurimo da što pre izadjemo napolje, čeka nas planinar Vaske iz Kosjerića. Idemo raščićenim putem kao kroz lavirint prema Vidikovcu odakle se pogled pruža na vrhove: Subjel, Grad, Kablar i Ovčar, Mokru Goru, Povlen, Jablanik i Medvednik.
Odlučuli smo da krenemo prema Golupcu. Vaske prti a mi za njim, upadamo u sneg do pasa, menjamo se idemo dalje ka vrhu. Stižemo do vrha, na samom vrhu se naziru četiri stuba prekrivena snegom. Visina snega je oko 140cm. Stubove smo iskoristili za slikanje. Vraćamo se prema konaku srećni i zadovoljni.

Malo odmora a zatim ponovo na pešačenje, sneg neprestano pada ali nesmeta nam, uživamo u večernjoj šetnji, uz put pijemo čaj u prelepom restoranu Diplomat. Prepuni utisaka tonemo u san.

Četvrtak 16. februar, oko 3h budim se od jakog vetar, gledam kroz prozor, sneg neprestano pada nismo se žurili i ako je plan bio da ispešačimo više nego u subotu.
I ako sneg nikao ne prestaje, odluka je da krenemo prema Crnom vrhu pa dokle stignemo. Hodamo raščišćenim putem pa u šumu, naziru se tragovi, neko je pre nas probao da izadje na Crni vrh. Srdjan ispred nas prti, upadamo u dubok sneg ali ne postustajemo. Sneg je napadao u visini markacije pa se jedva vidi. Kroz šumu nazire se čistina, radujemo se, uspeli smo blizu je vrh. Vetar duva sve jače, pravi nove smetove, stub je prekriven snegom ne vidi se, fotografišemo se i vraćamo u dolinu jer je hladno. Prolazimo pored automobila snegom prekrivenih i kuća skrivenih iza ogromne količine snega.

Pavimo pauzu za čaj pa onda još ješ jedna kraća šetnja do Vidokovca i male ski staze na kojoj Nevena i Zvonimir uče da skijaju.

Moramo se rastati od planine, nikome ne vraća u Beograd, žao nam je što ne ostanemo još nekoliko dana.

Zahvaljujem se grupi na saradnji a zainteresovane pozivam da nam se pridruže.

Izveštaj: Milanka Arsić