EKSPEDICIJA KAVKAZ – „Elbrus 5642m“ – 26. jun – 12. jul 2013.

Elbrus 2013 baner
Elbrus, najviši evropski i kavkaski vrh sa 5642 metra visine, ugašeni vulkan, smešten na
zapadnom Kavkazu, u Ruskoj autonomnoj Republici Kabardiono-Balkarija, 65 km od granice
sa Gruzijom. Elbrus ima dva vrha: istočni i zapadni. Zapadni vrh je i najviši, odnosno 5642 metra,
dok je istočni nekoliko metara niži, tj. 5621 metar.
Iako tehnički uspon na vrh nije prezahtevan, Elbrus je jedna od najsmrtonosnijih svetskih planina.
Na Elbrusu je 2004. godine poginulo 48 penjača.
Na zapadni vrh Elbrusa prvi su se popeli, 1874. godine, Florence Crauford Grove,  Frederick Gardiner, Horace Walker, Peter Knubel i vodič Ahija Sottajev. Na istočni vrh prvi se popeo Hilllarahirov, 1829. godine.

 Odluka o usponu na najviši vrh Evrope – Elbrus doneta je u julu mesecu 2012, tačno pre godinu dana. Nakon prijava i više mesečnih priprema,  ka najvišem vrhu Evrope krenulo je 42 planinara iz sedam zemalja od čega 10 žena: Bugarske (2), Makedonije (13), Bosne i Hercegovine (3), Crne Gore (1), Poljske (3), Ukrajine (1) i iz Srbije (19) planinara.
Od Beograda do Elbrusa i natrag vozili smo se preko Srbije, Bugarske, Turske, Gruzije i Rusije, ukupno 6212 km.
PRVI DAN – Sreda 26. Jun,
Ispred Hrama Svetog Save u Beogradu, u 18h  okupili su se planinari iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, pakujemo rančeve, delimo učesničke majice i fotografišemo se ispred Hrama Svetog Save. Vreme je da krenemo, pozdravljamo sa dragim prijateljima planinarima koji su došli da nas isprate.

DSCN0254

Polazimo u 19h prema Nišu.
u nišu
U Nišu na autobuskoj stanici čeka nas grupa planinara iz Makedonije, poželesmo im dobrodošlicu, pakujemo rančeve i nastavljamo dalje ka Bugarskoj.
DRUGI DAN – Četvrtak 27. jun
Bez zadržavanja prelazimo granicu, oko 2h ujutro stižemo u Sofiju. Na autobuskoj stanici čeka nas ostatak  planinara iz Makedonije i naša draga Marijana iz Samokova. Pakujemo rančeve i nastavljamo vožnju prema Plovdivu i Svilengradu.
U Svilengrad stižemo rano ujutro, čeka nas Nasko, planinar iz Bugarske. Put nastavljamo dalje prema Bugarsko-Turskoj granici. U Istanbul smo stigli oko 13h, smešteni smo u skromnom hotelu na 15-tak minuta od starog dela grada gde se nalaze Plava džamija, Aja Sofija…. Slobodno popodne za razgledanje Istanbula.
TREĆI DAN – Petak 28. jun
Doručak, odlazimo do konzulata Republike Gruzije da izvadimo vize za planinare iz Makedonije. Dobili smo informaciju da će nam uraditi vize u konzulatu, ali nisu to učinili. Tranzitnu vizu će dobiti na ulasku u Gruziju, krećemo odmah ka Trabzonu. Od Istanbula do Trabzona imamo oko 1070 km, put je odličan, infrastruktura fantastična, cveće, cveće i samo cveće. Pauze pravimo na svakih 200-250 km na benziskim pumpama koje su opremljene restoranima, prodavnicama, toaletima…. vozači dobijaju besplatnu hranu.
 ČETVRTI DAN – Subota 29. Jun
Jutro 6h, stižemo u Trabzon, domaćini hotela nas obaveštavaju da sobe nisu slobodne već da moramo doći oko 11 h da se smestimo. Dele, naš snimatelj predloži nam da posetimo manastir Sumelu koji je udaljen  43 km od Trabzona. Do manastira se dolazi uredjenom – pokaldrmljenom stazom ili asfaltnim putem na parking koji je udaljen od manastira 200 m, Mi kao pravi planinari do manastira izlazimo pešačkom stazom na kojoj ima nekoliko vidikovaca pa je pogled na kanjon fantastičan.
Manastir Sumela
Manastir Sumela sagradjen je 386. godine od strane dva atinska sveštenika – Barnabasa i Sofronija.  Manastir je posvećen Bogorodici (Panagija Melas). Zdanje manastira se nalazi  na vertikalnoj stenovitoj litici,otprilike nekih 300 metara od njenog podnožja na ulazu u pećinu. Ova svetinja je slična našem manastiru sv. Vasilija Ostroškog, ali je mnogo veća, a gledano kulturno – istorijski i mnogo značajnija.

manastir sumela

U istorijskim izvorima manastir se pominje u VI veku, kada ga je darivao vizantijski car Justinijan. Najveći procvat doživeo je tokom trapezuntske dinastije Komnena (1204 – 1461). Kada se manastir gleda spolja mogu se videti samo ogromni konaci, koji su u istoj ravni sa stenom. Takođe se može primetiti i nekadašnji akvadukt, koji je sprovodio vodu od jednog izvora udaljenog 4 km. Iza zidina konaka, pored raznih monaških objekata, nalazi se pećinska crkva. Na njenom ulazu je dozidana kapela, koja je i sa spoljne strane sva u freskama. Osim ovih spoljašnjih fresaka i kompletna unutrašnjost crkve je oslikana.
Inače, kada su proterani Grci iz Turske, najureni su i monasi iz ovog manastira. Tako napušten propadao je sve do 1980. godine, kada se otpočelo sa njegovom restauracijom. Danas je to muzej.

manastir sumela 1

U popodnevnim satima smestili smo se u skromnom hotelu pored obale mora, slobodno popodne za kupanje, odmor i razgledanje Trabzona.
PETI DAN, 30. jun
Iz Trabzona krećemo u  3h ujutru, plan nam je da u toku dana predjemo kroz Gruziju i da u večernjim časovima stignemo u Terskol (Rusija). Od Trabzona vozimo se odličnim putem pored samog mora sve do Tursko-Gruzijske granice. Prelazak preko granice tj. ulazak u Gruziju traje zbog procedure izdavanja tranzitnih viza za planinare iz Makedonije (cena traznitne vize je 7 dolara za 3 dana). Carinici vrše pregled autobusa, zapečatili su bunkere sa napomenom da ih ne otvaramo do Terskola.

DSCN0513

Od granice prolazimo kroz Batumi, glavni grad autonomne pokrajine Adžarija, koji je ujedno i glavna luka u Gruziji. Batumi je uredjen, glamurozan i bogat grad, zgrade kao palate zlatom prekrivene. Nismo imali vremena da ga posetimo. Nastavljamo putovanje kroz Gruziju, iza bogatstva i glamura dočekala nas je prelepa priroda i planine,  vrhovi izviru jedan iza drugog, nekoliko pravoslavnih crkava, koje nismo imali vemena da posetimo, siromaštvo i 13 km lošeg put „takozvani Ruski vojni put“ koji je doduše sada u izgradnji.
U Gruzuji su nam se pridružila dva planinara iz Poljske: Marcin i  Tomazs,  planinarka Lesy iz Ukrajine i Zoran Smiljković koji se nalazi na privremenom radu u Rusiji.
Putujemo, vreme prolazi u 20h uveče stižemo na granicu, nismo mogli ni sanjati šta nas čeka. Granični prelaz Stepansminda (ili Kazbeg), u izgradnji, kolone, kamiona, automobila, minibuseva koji taksiraju,  ne poštuju red, ubacuju se  ispred, sa leve, sa desne strane, ne može se objasniti rečima, jednostavno ludilo. Povremeno se pomeramo, nismo u mogućnosti ništa da promenimo, stajali smo na granici 8h. Prelazimo peške preko granice, osim identifikacije u pasošu, slikali su nas po drugi put.
ŠESTI DAN, 1. jul
Noć je poodmakla, vozimo se ka Ruskom graničnom prelazu Verkhni Las koji je smešten u kanjonu. Istovetna kolona, jutro dočekasmo na graničnom prelazu, stajali smo na granici 5h. Nastavljamo vožnju prema Vladikavkazu. U Naljčiku pravimo pauzu da bi se snabdeli hranom, obezbedili rublje i natočili gorivo u autobus. Gorivo je oko 50 % jeftinije nego kod nas.
I dok se vozimo prema Terskolu, neprestano srećemo krave na putu, jedva se prolazi.

DSCN0645

Oko 13h popodne stižemo u Terskol, u hotelu Laguna dočekala nas je direktorka agencije, Lyana Keferova.
Današnji dan je planiran za aklimatizaciju do Čegeta. S obzirom da smo kasno stigli umorni i ne naspavani ovo je bio slobodan dan. Ipak 7 planinara (Vesna, Vuk, Sveta, Vlada, Vlatko, Stevan i Ilinka) ispeli su se na Mali Čeget 3450m.
Od tog dana, svako veče u 20h održavani su sastanci na kojima smo se dogovarali za naredni dan.
SEDMI DAN,  2. jul
Doručak pa aklimatizacija. Grupa od 35 planinara krenula je na aklimatizaciju ka vrhu Čeget (3450m), 7 planinara koji su prethodnog dana ispeli Čeget otišli su na Opservatoriju (3680m).
 

DSCN0686

Uspon na Čeget  započinje iz Terskola od pijace uz ski stazu, zatim uz strme padine kolskim putem. Padine su prošarane stadima ovaca, livadskim cvećem i lianderima. Okolo nas sa svih strana snežni vrhovi i glečeri.

DSCN0761

Vremenski uslovi više nego dobri za uspon. Fotografišemo se i uživamo u lepom danu. Prolazimo pored jedne ski stanice, zatim pored druge, već smo iznad 3000m nv. Zaobilazimo sa leve strane grebena, Damir reče da su  nas upozorili iz agencije da se moramo peti grebenom jer nemamo pograničnu dozvolu. I dok se penjemo prema stenjem prekrivenom grebenu na 3200m, vreme se menja, pada ledena kiša, u daljini  grmi a i stene su klizave. Donosim odluku da se vratimo u dolinu. Spuštamo se na 3000 m nv. Prva grupa planinara je otišla ka podnožju planine a nas 15-tak je odlučilo da se okrepi u kafiću. I dok smo sedeli, prestade da pada ledena kiša, progreja ponovo sunce. Grupa predlaže da idemo ka vrhu što smo i učinili. Pešačimo kolskim putem koji se preteže ispod grebena (ne dozvoljenim stazom), bilo je tu i drugih planinara, nismo sami. Na Mali Čeget 3450m izašli smo za 1,30 h, fotografisali smo se i krenuli natrag istom stazom. Oko 18h spuštamo se u Terskol. Prva grupa nije baš srećna što smo se ispeli bez njih, da su malo pričekali u kaficu sigurno bi se i oni vratili i ispeli na Čeget.

na cegetu 3460m

Na sastanku se dogovaramo o sutrašnjem danu. Podelili smo tehničku opremu planinarima koji nisu imali svoju ličnu. Domaćini u hotelu su nam omogućili da višak stvari ostavimo u sobama do povratka, znači zadržavamo sobe u koje smo smešteni pa nam je mnogo lakše da se spakujemo.
OSMI DAN, 3. Jul
Doručkujemo, pakujemo rančeve u autobus i u  9.30 h iz Terskola vozimo se u Azau 2350mnv odakle polazi žičara prema Garabašiju.  Cena žičare, povratna karta (preko agencije) je 500 rubalja stara kabina  ili 600 rubalja nova kabina, kojom ćete se žičarom voziti zavisi od toga koja radi.

 DSCN0833

Stižemo u Azau, žičara se nalazi na oko 150m od parkinga, svako od nas nosi najmanje po veliki i mali ranac, plus tehnička oprema. Trebali ste videti kako samo to izgleda. Kolona planinara penje se uz stepenice do žičare, iskoristismo priliku i da se fotografišemo. Do stanice Mir vozili smo se novim kabinama. Plan je da rančeve na Garabaši prevezemo kamionom, devojka iz agencije nam reče da je došlo do promene, ipak rančeve ćemo prevesti žičarom jednosedešnicom.
Četvorica muškaraca voze se žičarom da stignu pre stvari a četvorica pakuju rančeve na jednosedešnicu. Grupa planinara penje se od stanice Mir do Garabašija peške a ja čekam da se svi rančevi ubace  pa na žičaru.  U medjuvemenu počinje da pada ledena kiša koja se pretvara u sneg. Nosimo rančeve do barela, Damir i devojka iz agencije se dogovaraju oko smeštaja. Većina barela u kojim treba da budemo smešteni su zaključani jer je grupa amerikanaca otišla na uspon.

DSCN0863

Prethodni dan im je bio loš pa su se peli baš toga dana, nisu se još vratili. Odlučujemo da svi stavimo rančeve u jedan od barel. Ne gubimo vreme, oblačimo se i polazimo sa Garabašija (3700m nv) do Priuta 4050m na aklimatizaciju.

DSCN0891

Tehnička oprema nije potrebna, krećemo se lagano u koloni, magla je ali ne smeta.  Dolazimo na plato ispod Priuta, pada sneg, nastavljamo uz strmu padinu a zatim skrećemo levo, ostalo je  još 10 minuta do planinarskog doma na Priutu. Dom je prepun planinara, jedva pronadjosmo malo mesta za stajanje, ne smeta nam važno je da smo se sklonili od vetra i kiše.

 priut

 Vraćamo se istom stazom na Garabaši.  Moramo se smestiti,  bareli nisu prazni, planinari amerikanci nisu se još vratili sa Elbrusa. Moramo biti razumni, ko zna šta nas čeka, možda ćemo i mi morati da promenimo dan polaska na završni uspon. Smestili smo grupu što je bolje moglo.  Mi vodiči, Bojan i Katarina smešteni smo u najlošijem barelu, vrata se nisu mogla zatvoriti, bilo nam je poprilično hladno. Inače Bereli su postavljeni 1983. godine i od tog dana se nisu promijenili niti renovirali.
Dogovaramo se o sutrašnjem danu. Pada marak, grmi. seva, pada prvo ledena kiša a onda sneg.
U okviru kampa postoji objekat u kojem je smeštena kuhinja. U kuhinji se moze koristiti plinski šporet (nekoliko nas je imalo primus),  vodu morate sami doneti i sipati da se greje, sudovi za pripremanje i ishranu su lični. Ovo sve važi u koliko ste smešteni u barelima. Na stotinak metara od barela može se natočiti voda za piće, znači na Garabašiju nismo topili vodu. WC – jedan poljski.

kuhinja na garabasiju

DEVETI DAN, 4. Jul
Jutro vedro, iznad nas veličanstveni  Elbrus sa svoja dva vrha, prelep prizor. Pripremamo se da krenemo na aklimatizaciju. Ponovo formiramo kolonu, koračamo nogu pred nogu istom stazom. I danas idem prva na čelu kolone, Dele po nekad prodje napred da snima, iza mene kolona planinara željna izazova.

DELE PRVI U KOLINI

Teško je obuzdati grupu, misle da je tempo spor, da treba brže, očigledno da ne shvataju poentu aklimatizacije. Jedan od njih mi reče to jest postavi mi pitanje: „Milanka ti si pre nekoliko godina kad smo bili na Rili hodala mnogo brze, šta je sada“?  Odgovorih mu: hodala brzo, hodam i sada ali ne na ovim visinama, ovde smo došli da se aklimatizujemo, za nešto novo, nešto drugačine. Zaćuta on na trenutak, njegova ćutnja nije dugo potrajala, opet bi on ispred mene, opet bi on da hoda brže. Težak je rad sa ljudima. Prethodni dan smo pešačili do planinarskog doma Priut a današnji plan je da se ispenjemo do ispod stene Pastuhova na 4600 mnv. I dok se penjemo, vreme se menja, sve više pada sneg, vidljivost je veoma loša, počinje da duva vetar. Dogovor je da produžimo do platoa a zatim da se vratimo na Priut. Tri planinara se odvajaju svojevoljno i idu ka steni Pastuhovoj bez obzira na odluku.

DSCN0895

Na Priutu ulazimo u zagrejan kontejner, domaćin nam ponudi čaj, okrepismo se, zapevasmo svako po nešto iz svoje zemlje. Peva i naša draga Lesy  divnu ukrajinsku narodnu pesmu.
Nakon sat vremena spuštamo se ka Garabašiu. I taman što smo stigli počinje da pada sneg, hladno je, ostatak dana smo se odmarali. Uveče sastanak i dogovor u vezi narednog dana. Pošto su se svojevoljno tri planinara odvojila na aklimatizaciji, doneli smo odluku i istu saopštili učesnicima akcije: „Ko želi da se odvaja od grupe, odmah neka se javi i neka potpiše izjavu da želi da ide svojevoljno mimo grupe. Ukoliko mu se nešto dogodi organizator i vodiči nisu odgovorni u slučaju njegove nezdode“.  Zavlada tišina, niko nije imao hrabrosti da potpiše izjavu.
DESETI DAN, 5. Jul
Osvanuo je prelep dan,  sunce obasjalo čitavu planinu, dogovor je da rančeve prevezemo ratrakom do Priuta (cena ratraka Garabaši-Priut-Garabaši je 120e). Vlatko i Nenad tovare rančeve na ratrak i voze se do Priuta. Dejan je prehladjen, mora se vratiti u Terskol,  Damir je ostao na Garabašiju da ga isprati i preda Lyani iz agencije koja će ga odvesti u hotel.

ratrakom prebacivanje rančeva

Ostatak grupe pešači ka Priutu, Branko je na čelu kolone a ja poslednja, lagano se penjem sa Marijanom. Dan je lep, ne žurimo nigde. Na Priutu smešteni smo u kontejnerima, naš kontejner ima tri sobička i kuhinju sa plinskim šporetom.  Deo u kome sam ja smeštena je vlažan, prokišnjava ali svakako je bolje nego biti napolju u šatoru. Ceo dan je pred nama, odmaramo se, pripremamo za završni uspon. Sastanak smo održali u 15h i dogovorili se  o usponu.

na priutu kontejneri

Oko 16h počinje nevreme, pada sneg, duva vetar ali nije dugo potrajao. Pijemo vodu što više, spremamo hranu za večeru, kuvamo čaj koji ćemo poneti na uspon i odmaramo se. Od količine vode koju pijemo, malo, malo pa moramo ići u WC da se olakšamo. WC se nalazi ispod kontejnera, ni malo nije lagano doći do njega naročito po mraku.
Šest planinara krenuće na uspon u 2.30 h, ratrak će ih voziti do iznad stene Pastuhova, na oko 5000 m nv. (cena ratraka je 400 – 600 Eura za grupu od 12 osoba, cena zavisi od visine na koju vas ratrak vozi). Cena motornih sanki od Priuta do stene Pastuhova  je 100 Eura.
JEDANAESTI DAN, 6. Jul
Ponoć je, grupa se polako prikuplja na platou ispred kontejnera. Na završni uspon od Priuta (4100 mnv) ka vrhu Elbrusa krenulo je 35 planinara.
polazak sa prijuta ka elbrusu
Kolona se formira, Branko ide prvi, ja poslednja u sredini Vlatko i Damir. Noć je, tišina, samo se čuju koraci, penjemo se uz Elbrus, Branko zastaje na svakih sat vremena da se predahne, sneg je napadao pa se moralo i prtiti.
Ispod nas čuju se zvuci ratraka, penjemo se već 2 časa i 30 minuta. Ratrak prolazi nedaleko od naše kolone, dogovor je da grupa nastavi pešačenje a mi ćemo ih stići.
Gledam u nebo hoce li skoro svanuti, hoce li nas sunce ogrejati?  Pristižu i grupe planinara koje je ratrak dovezao do 4800m nv. Mi smo jedina grupa koja je uspon započela od Priuta 4100 m nv.
Sa naše leve strane, vidim neko prolazi pored mene, Nikola! Upitah ga šta se dogadja: reče mi „ne mogu dalje, vraćam se“.  Htedoh da se vratim sa njim a on reče „svanjava, mogu sam,  samo ti idi“.  Ne prodje dugo vrmena, sretosmo Katarinu, vraća se. Ponovih i njoj isto pitanje, dobih sličan odgovor. Pomislih, Katarina će stići Nikolu pa će se zajedno spustiti do Priuta.
Polako svanjava, hladno je moram da promenim rukavice, obučem jaknu, promenim fantomku i popijem malo čaja. Tu je Dženi, Jaca, Nenad, Damir…. konačno staza skreće lepo ispod Istočnog Elbrusa prema grebenu, nije to izohipsa već i dalje uspon.
Dolazimo na greben, sunce nas obasjava, na kratko se odmaramo. Gledam na padinu Zapadnog Elbrusa, kolona planinara se lagano penje, nastavljamo pešačenje prema sedlu 5300m. Sunce je ogrejalo 9.30 h, planinari posedali odmaraju se i uživaju u lepom danu.

na sedlu

Ostavljamo rančeve na sedlu, lagano se penjemo uz strmu podinu, skrećemo desno ka grebenu. U susret nam dolaze planinari koji su se već ispeli na Elbrus.

na Elbrusu

Čestitam im, toliko emocija nisam do sada videla. Hrabre nas samo napred treba vam još 1h do vrha. Srećem i Branka, reče Miki, predlažem ti da se vratite, duva jak vetar. Rekoh, ima vremena stićićemo polako. Nastavljamo uspon, ispred mene su Katarina, Čola, Bojan, Jasna..  Iza mene Marijana, Dzeni, Damir…  Izlazimo na greben, radi što bolje bezbednosti, postavljeno je uže. Može se reći da je to jedini deo na stazi koji je malo zahtevniji ako izuzmemo da je uspon na Elbrus nagiba na pojedinim delovima i do 30 stepeni.

DSCN0955

Nakon užeta sledi izlazak na jednu zaravan. Sa naše leve strane, uzdiže se lep vrščić u obliku kupe ali nije to naš cilj. Penjemo se uzbrdo, izlazimo na plato, skrćemo desno i na oko 250 m od nas vidi se vrh Zapadnog Elbrusa. Laganim hodom idemo ka vrhu. Do samog vrha stiže se  grebenom dužine oko 30-tak metar, na vrhu je Nenad, ja i Dzeni zajedno izlazimo, pristiže i Marijana.  Damiru je loše, zaostao je iza nas, popio je ili pojeo nešto što mu je prouzrokovalo mučninu i povraćanje.

grebenom na Elbrus

Na vrhu platoa nalazi se kamen obavijen sa raznim zastavama, šalovima…. Hladno je, duva jak vetar, jedva smo razvili zastavu da se fotografišemo. Magla je, vidljivost bila veoma loša.

DSCN0958

Najavljujem polazak sa vrha, ne mogu da verujem, Marijana sedi i piše poruku, obaveštava njene i naše drage prijatelje da smo se ispeli na Elbrus. Stiže i Damir, Dzeni ga bodri, izlazi i Dača na vrh.
Polako se vraćamo, sneg pada i zavejava već utabanu stazu, duva vetar, magla je sve veća. Silazim do sedla, rančevi skoro zavejani. Čekam da se pojave Damir, Dzeni i Marijana. Pravimo kratku pauzu a zatim nastavljamo pešačenje ispod Istočnog Elbrusa. Idem napred prtim, pronalazim zatavice na stazi jer je velika verovatnoća da se skrene sa staze u koliko se dobro ne prati.
Koliko je uspon na Elbrus težak, toliko i silazak, nikad se spustiti. Idem napred, okrećem se gledam da li su svi tu, teško je svo troje videti, na trenutak je magla gusta ne vidi se ni 5m iza i ispred sebe. Stižem do stene Pastuhove, vidni su tragovi ratraka, sa jedne i druge strane su zatavice, sada je lakše. Čekam ih da se pojave, nakon 10-tak minuta pojavljuju se Damir i Dzeni, Damiru je i dalje loše, povraća. Upitah ih gde je Marijana, rekoše stiže tu je iza nas. Vadim fotoaparat da se fotografišemo, rukavica mi odlete niz padinu, Damir pokuša da je uhvati ali ne vredi. Vadim druge rukavice, razdani se na trenutak, pogledam ona prethodna se zaustavila na 70m od nas. Idem da je uzmem. Čekamo Marijanu, nema je i dalje rekoh im „ideite vas dvoje a ja ću sa Marijanom polako“. Čekam i dalje, duva jak vetar, biće mi hladno uzimam astro foliju da se zaštitim ali ona odlete iz mojih ruku kao munja.
Razmišljam, moram pozvati sanke da dodju, Damir ima telefonski broj od administratora, žurim da stignem Damira i Dženi kako bi pozvali sanke. Stižem, Damir pozva administratora da nam pošalje sanke. U trenutku Dzeni reče, pogledaj, Marijana ide! Otkazasmo sanke, Dzeni i Damir nastaviše prema Priutu a ja ostadoh da čekam Marijanu.
Moje čekanje je potrajalo, ni sama neznam koliko, pomislih, sigurno je Marijana mnogo umorna pa ne može brže. Vidljivost je slaba, zbog magle ne mogu videti dokle je stigla. Uskoro će noć, nasklonim se na štapove, spava mi se ali moram izdržati.  Ne mogu da čekam, hladno je,  krenuh u susret Marijani.  I ako sam je dugo čekala, obradovah joj se i upitah da li je dobro? Reče okliznula se i pala, štap sam izbugila, nisam videla zastavice!
Spuštamo se ka Prijutu, mrak je, vidljivost je veoma loša, dom ne vidimo jer nema svetla, duva vetar, grmi, crni oblaci se nadvijaju nad nas. Pokušavamo da nadjemo put do doma ali nikako, probaćemo da predjemo preko snežne padine. Maki upada do pojasa, teško joj je da se ičupa, cepinom otkopavam a onda rukama odgrćem sneg da bi mogla napraviti sledeći korak.  Na trenutak razmišljam u sebi, zašto nikoga nema, zašto se niko ne javlja radio stanicom.
Pojavi se svetlost iz doma, čuju se glasovi, odmah mi je bilo lakše. Uperih baterijsku lampu ka glasovima. Iz mraka začu se Vlatkov glas, doziva me. Ide prema nama, izlazim na stazu kojom je ratrak prošao a u susret nam dolaze Vlatko, Tomazs, Marcin i još jedan rus.
Rekoh im, ne brinite sve je ok, šta je sa radio stanicama zašto se ne javljate, na što dobih odgovor pa i mi smo vas tražili radio stanicom. Zaključak je bio da su premestili kanal sa 8 na 4 a da me nisu obavestili.  Ostlo je još 10-tak minuta do kontejnera na Priutu. Uglavnom svi spavaju, ispismo po neku šolju čaka, ispričaše nam kratko kako su ostali prošli pa u krevet.
Nisam ni jednog momenta zažalila što smo tako kasno stigle na Priut. Srećna sam što se sve dobro završilo, srećna sam što se Marijana ispela na Elbrus, znam bilo joj je teško u povratku mnogo teže nego pri usponu ali.. Marijanina volja, želja i upornost da ispenje Elbrus je nadvladala njene fizičke mogućnosti.
DVANAESTI DAN, 7. Jul
Jutro na Priutu, vedo i sunčano. Pakujemo rančeve, iznosimo na plato ispred kontejnera. Okrećemo se ka Elbrusu, gledamo gde smo to juče prošli. Svi smo presrećni jer je jučerašnji dan bio veoma uspeštan. Fotografišemo se.

zajednicka fotografija na prijutu

Spisak učenika akcije mozete pogledati OVDE: KAVKAZ 2013 – po klubovima i zemljama

Vlatko i Nenad su ostali da spakuju rančeve na ratrak. Prevešće se i još nekoliko planinara ratrakom,  prsti na nogama su im se premrzli pa ne mogu hodati. Mi lagano silazimo ka Garabašiju, ne žurimu, fotografišemo se uz put i prepričavamo jučerašnji dan. Ratrak je dovezao rančeve na Garabaši, prevozimo rančeve a onda mi sedamo na jednosedešnicu i spustamo se do stanice Mir, neki su se spustili peške.

Od stanice Mir gondolom se vozimo u Azau, oko nas prelepi planinski predeli, vrhovi su uglavnom pod snegom, izviru jedan iza drugog. U Azau nas dočekaše vozači, pakujemo rančeve u autobus, odlazimo što pre u hotel da se okupamo i sredimo.
U 20 časova, okupili smo se podelili sertifikate planinarima koji su se ispeli na Elbrus, družili se, pevali i igrali. Bio je prelepo gledati ozarena lica planinara dok su primali sertifikat za ispenjani Elbrus 5642m.
Na najviši vrh Evrope – Elbrus 5642m, od 42 ispelo se 39 planinara od čega 9 žena. Dva planinara su se ispela do 5100 m.
Medju nama je jedinstveni Tomazs Pezold koji je pored zapadnog ispeo i Istočni Elbrus 5621 m. Čestitamo mu od srca.
Najstariji učesnik akcije je Stevan Vidaković (69) a najmladji Toše Velev (19) razlika izmedju njih dvojice je 50 godina. Česitamo od srca, svaka čast!
Iz našeg Kluba je učestvovalo 7 planinara i planinarki i svi su se ispeli na Elbrus na što sam ponosna. Sa nama su i pridruženi članovi Balkana. Vlado odsutan zbog bolesti 🙁

BALKANCI NA ELBRUSU

Noć je poodmakla, moramo na spavanje, polazak iz Terskola planiran je u 3h ujutru.
TRINAESTI DAN, 8. Jul
Domaćini pregledaju sobe, vrše popis, kasnimo u polasku više od 30 minuta. Umesto doručka dobili smo lanč paket.
Vraćamo se istim putem kojim smo i došli. Uz put nas je zaustavljala policija dva puta, nije bilo većih problema osim malog harača od 10-20 e.
Stižemo na Rusku granicu, carinici nam govore da izvadimo sve rančeve na pregled. Pokušali smo da im objasnimo da smo planinari, da je to samo planinarska oprema, ali nije vredelo. Ne mozete ni zamisliti kako je to izgledalo.  Na granici se zadržavamo dva sata.
Sledi Gruzijska granica, nema gužve, drugi smo po redu. Planinarima iz Makedonije treba tranzitna viza. Eh, kada bi službenici znali na graničnom prelazu šta da rade mozda bi prešli brzo. Na carini nisu čuli za Makedoniju, neznaju trebaju li im vize ili ne… Uplatismo tranzitnu vizu, slikaše ih ali vize niti pečata u pasošu nema, čudo ne vidjeno, stajali smo na granici 6h.
Vozimo se preko Gruzije. Da bi prekratili vreme predložili smo predstavnicima zemalja i klubova da kažu neku reč o usponu na Elbrus. Bilo je veliko zadovoljstvo slušati jednog po jednog učesnika akcije.
U Gruziji izlaze Lesy, Marcin i Tomazs, pozdravljamo se sa njima i poželesmo im srećan put i da se ponovo vidimo na nekoj akciji.
ČETRNAESTI DAN, 9. jul
U zoru stižemo na granični prelaz Gruzije i Turske, opet problem sa planinarima iz Makedonije. Na sreću brzo smo prešli, nastavljamo put ka Trabzonu. Jutro je 7h, smeštamo se u hotel, doručak švedski sto. Domaćini hotela su nam dozvolili da u hotelu ostanemo do 17h. Slobodno vreme za odmor, kupanje, razgledanje Trabzona.
U večernjim satima krenuli smo ka Istanbulu, putevi su veoma dobri pa se moglo i spavati.
Jedna planinarka se zbog poslovnih obaveza vratila avionom u Beograd.
 PETNAESTI DAN, 10. jul
U Istanbul dolazimo oko 8h, smeštamo se u istom pansionu, Bilo je predloga da se krene ka Beogradu istog dana, većina grupe je odlučila da ostanemo do sutra dan popodne kako je planom predvidjeno. Četiri planinara iz Makedonije odlučuju da idu autobusom – redovnom linijom Istanbul-Skoplje, srdačno se pozdravismo i poželesmo im srećan put. Slobodno vreme iskoristili smo za obilazak Istanbula, kupovinu suvenira i slično.
 ŠESNAESTI DAN 11. Jul
Nasko iz Bugarske ostaje u Istanbulu, avionom putuje prema Ošu, pokušaće da ispenje najviši vrh Pamira – Lenjin. Poželesmo mu srećan put i dobro vreme. Iz Istanbula ka Beogradu krenuli smo oko 15h. U Sofiju stižemo u ponoć, ostavljamo Marijanu i grupu planinara iz Makedonije.
 SEDAMNAESTI DAN 12, jul
Rano jutro, stižemo u Niš, ostavljamo planinare iz Makedonije, sreća autobus za Skoplje polazi za 10 minuta. Pomažemo im da što pre prnesu rančeve,  poželesmo im sećan put do kuća, i da se vidimo što pre.
U Beograd stižemo u 8h, izvinjavamo se prijateljima koji su želeli da nas dočekaju a mi smo stigli ranije.
 Zahvalnost dugujemo:
–          Donatoru lekova, ZU „ALMIL FARM“ , vlasnica apoteke, učesnica akcije  Jasmina Petrović-Jaca. Pored donatorstva, Jaca se brinula i  o zdravlju učesnika akcije.
–          Lekaru i učesniku akcije  Vuku Tubiću, na medicinskoj pomoći i brizi o učesnicima akcije.
–          Snimatelju Slobodanu Laliću – Deletu, jurio nas, fotografisao, snimao, hvala Dele na upornosti.
–          Zahvaljujemo se svim učesnicima na učešću i strpljenju zbog  čekanje na granici koje je prouzrokovalo kašnjenje u hotele.
–          
Vozačima Dači i Nidži na strpljenu, bili su sjajni.
Zahvaljujemo se i medijskim kućama: Sportskom žurnalu, Sportskom savezu Beograda, Rradio Beogradu, emisija „Vreme sporta i razonode“, Srbija sport..
I sve ovo nebih mogli realizovati bez vodiča i organizatora:
Organizatori akcije: PK „Balkan“ iz Beograda i PSD „Makpetrol“ iz Skoplja

DSCN0965

Vodiči

Milanka Arsić – organizator i vodiči,  Damir Lukšić – organizator i vodič, od početka planiranja akcije pa do realizacije, bio je uz mene.  Damirova pomoć je nemerljiva, hvala Dačo!,  Branko Dikić – vodič na završnom usponu. Njego iskustvo na visokim planinama doprinelo je da završni uspon ispenje veliki broj planinara. Hvala Branko!, Nikola Donovski – pomoćnik vodiča i Vlatko Kontić – pomoćnik vodiča
Šta reći za kraj?
Bila je ovo velika akcija –  ogromna odgovorsnost i veliki uspeh kako za organizatore (vodiče) tako i za učesnike akcije.
Cilj nam je bio da što više planinara ispenjemo na najviši vrh Evrope, uspeli smo. Saznali smo od administratora na Elbrusu, da smo najbrojnija grupa planinara koja je ispela na Elbrus, što čini ovu akciju još uspešnijom.
Većih zdravstvenih problema nije bilo osim što je nekoliko planinara imalo promrzline na nogama zbog loše obuće i jedno snežno slepilo zbog ne nošenja naočara. promrzine
 
Najvrednije od svega je druženje i prijateljstvo koje ćemo zauvek pamtiti.
I u buduće trudićemo se da što kvalitetnije organizujemo naše akcije.
Srdačan pozdrav do novog susreta !
 
Izveštaj napisala: Milanka Arsić,  fotografije: svi učesnici akcije
 
Ovde mozete pogledati reportaže i izveštaje organizatora i učesnika akcije:
Reportaža, autori Vuk Tubić i Vesna Đoković: http://www.youtube.com/watch?v=yA0ZfcXp5D0&feature=share
Reportaža, autor Dzeni-Dzenita Merdan: http://www.youtube.com/watch?v=z30p33CDcxU&feature=youtu.be

Izveštaj vodiča iz Makedonije, Nikola Donovski: http://www.makpetrol.com.mk/planinari/ReportsMk/Elbrus-2013.asp
Lični blog Bojan Jelić: http://planinar-sanjar.blogspot.com/2013/07/elbrus-2013.html