EKSPEDICIJA „AKONKAGVA 2011“ – 27.01. do 17.02.2011.

Branko
U periodu od 27. januara do 17. februara 2011. godine, pod pokroviteljstvom Planinarskog saveza Srbije a u organizaciji „Extreme Summit team-a“, organizovana je međunarodna ekspedicija „Akonkagva 2011“.

Pogledajte slike…

Čestitke:

PD Makpetrol Skoplje uputilo je čestitku:

NAJNOVIJE VESTI:

15.02.2011.
Mendoza

Na plus 30 u hladu, odmaramo od surove Akonkagve. Sa popriličnim manjkom kilograma, ali ispunjeni zadovoljstvom ostvarenog dela, umorni ali nasmejani, opušteni ali sa sjajem u očima, pokušavamo da sagledamo sebe u ta tri dana koliko je trajao završni uspon.
Sada kada sam složio mozaik mogu da ispričam priču.
Vremenska prognoza u baznom kampu 07.02 je najavljivala nestabilno vreme i izveštaji su se smenjivali na svakih 6 sati.
Zbog najave jakog vetra za 11.02. odustao sam od ponovnog odlaska na Nido i noćenja gore, jer bi u tom slučaju naš summit day bio 11. ili 12.02., a ti dani mi nisu ulivali poverenje. Odlučio sam da ostanemo još jedan dan u bazi, a onda da krenemo na Nido i iz C1 pratimo dešavanja na planini. Tako smo i uradili. U kontaktu sa rendžerima na Nidu čuo sam da će biti dosta snega 09.02, ali da će 10. i 11.02 biti odlični dani za uspon. Medjutim ta trodnevna prognoza je kasnije omašila 100%. Posle dva noćenja na Nidu krenuli smo u kamp Berlin koji se nalazi na skoro 6000m. Imali smo sreće za dovoljno mesta za šatore jer je oko 50 tak ljudi otišlo u kamp Kolera koji se nalazi na 15 minuta od kampa Berlin. Popodne je počeo da pada sneg koji se pretvorio u jaku mećavu. Zatrpao nam je šatore pa sam se zabrinuo za sutrašnji uspon. Medjutim negde oko ponoći kada sam izašao iz šatora bilo je mirno i vedro. Tada sam pomislio da su rendžeri bili u pravu i da ćemo sutra imati odličan dan za penjanje na najviši vrh obe Amerike. Samo me je brinuo silni sneg koji će nam otežavati kretanje a još više praviti probleme u orijentaciji. Zbog toga sam, dok su drugi spavali, sa čeonom lampom krenuo jedno dvesta metara iznad kampa kako bih pronašao adekvatan prolaz izmedju krušljivih stena. Već tada sam znao da nas čeka mnogo muke zbog dubokog snega. Ali šta da se radi, vredi pokušati. Svi zaslužuju bar pokušaj pa dokle ko stigne.
Sledeće jutro ustali smo oko 04h i krenuli sa pripremama za polazak.
Ništa lepše nema od atmosfere napetosti i sjaja čeonih lampi koje šaraju po snegu u noći završnog uspona na vrh.
Rekao sam im da je put do vrha sastavljen od hiljade koraka i da je svaki korak jedna pobeda.Trebalo bi da se skoncentrišu samo na taj sledeći korak i da ne misle o vrhu. On će doći sam po sebi. Zadovoljstvo puta ove noći će im ostati kao uspomena za ceo život, a par minuta na vrhu neće im mnogo značiti. Morao sam da prekinem priču jer su svi cupkali na debelom minusu. I onda smo krenuli.
Dogovor je bio da ja vodim uspon i idem prvi a da Nina vodi one koji su sporiji ali uz jednu napomenu: Vrh se zatvara u 15.00 i svi koji do tog vremena nisu stigli do njega moraju da se okrenu i krenu sa spuštanjem. U slučaju razdvajanja grupe Raša je trebao da bude na začelju moje naveze, a Nina da se pati sa njih nekoliko sporijih.
Pred polazak tri Poljaka i jedna Makedonka su me zamolili da nam se pridruže na usponu i budu deo moje grupe. Primio sam ih bez razmišljanja. Oni su shvatili da po ovakvom vremenu sami nemaju mnogo šansi da popenju vrh.
U startu sa Berline krenulo nas je ukupno 18, ali su odmah već po svitanju odustali Dragan Bogdanović i Željko Stamatović. Prva dva sata penjanja po noći su bili kao krečenje u mraku. Dubok sneg je prekrio staze i samo na osnovu okolnih stena moglo se nekako orijentisati. Na traveverzu smo stigli dosta brzo, ali je onda zbog snežnih nanosa nastao zastoj. Svaki korak je stvarno bio velika pobeda. Više traverza nije postojala vec sam prtio novi put koji mi se tada učinio najbezbednijim. Kada smo se dokopali velike stene na početku Kanalete svima je laknulo. Tu sam shvatio da nam je uspon na Akonkagvu potpuno neizvestan jer su se tamni snežni oblaci gomilali iz pravca Čilea a vetar ih je neumorno podizao do samog vrha. U tom trenutku sam radio vezom javio Nini da skupi ekipu koja je kasnila i da se vrate nazad u kamp Berlin. Pogoršanje vremena i njihovo probijanje vremenskih ograničenja je bio povod za to. Da su nastavili dalje mislim da bi njihova bezbednost bila ugrožena. Vratio sam nazad u 13.00h sledeće planinare: Zoran Andjelković, Boro Knežević, Milan Stevanović i Slavoljub Dimitrijević. Od svih njih jedino sam imao vizuelni kontakt sa Zoranom Andjelkovićem koji je bio na izlasku iz traverze. Kada sam mu pokazao rukom da mora da se vrati nazad, sklopio je ruke na grudima i sa njegovih usana sam pročitao: Molim te!
Ovo su trenuci kada neke vodje ekspedicija padaju na ovakvom testu, dozvole nastavak uspona, a onda nose na duši teret nečije smrti do kraja života.
Ponovio sam mu šta treba da uradi i sačekao da vidim da li će odreagovati. Kada sam video da je prihvatio moju odluku, okrenuo sam se i nastavio uspon sa ostatkom ekipe.
Ostalo nas je 11 plus ovo četvoro koje smo primili da se šlepaju. Uspon uz Kanaletu je bio jedno od mojih najtežih fizičkih iskustava u životu. Prtio sam sneg na visini od skoro 7000m, na svaki korak gore dolazio je bar jedan korak proklizavanja na dole. Najopasnija stvar je bilo kamenje prekriveno snegom jer je svako mogao da otkliza par metara nazad.
A onda je počela snežna mećava. Ušli smo u oblak i u tom trenutku sam pomislio da se vratimo. Gledao sam oko sebe vremensku situaciju i dok sam pokušavao da napravim procenu, okrenuo sam se i pogledao ljude koji me slede. Njihove oči su sve govorile.
Na samo stotinak metara od vrha morao sam da vratim nazad mog školskog druga iz Lučana, Aleksandra Avramovića. Bio je vidno iscrpljen i posle jednog proklizavanja kada se skotrljao nekoliko metara odlučio sam da ga vratim nazad. Pošto to nije mogao sam bezbedno da uradi, Aleksandar Rašin je drugarski žrtvovao svoj vrh da bi spustio Acu do početka Kanalete. Mi smo nastavili dalje. Pred samim vrhom na samo par metara ispod stao sam i okrenuo se prema njima. Rekao sam da je vrh iza mojih ledja i da ćemo gore izaći samo da se zagrlimo i odmah krećemo nazad. Svi su me gledali čudno ali kada su izašli na vrh shvatili su zašto sam to rekao. Nije bilo slikanja raznih zastava jer se ionako ništa nije videlo. Potom smo se spustili do traverze gde su nas čekali Raša i Aca i tu smo napravili jednu veću pauzu kako bismo malo došli sebi. Svi su bili iscrpljeni i brinulo me je da li će izdržati do kampa Berlin. Na vrh su posle nadljudskih napora izašli: Dragan Jaćimović, Srdjan Veljović, Boža Ristić, Ranko Jašović, Ivan Djokić, Jovo Elčić, Bobana Petrović, Branko Dikić i Semir Kardović. Posle nas na vrhu je stajala i prva Makedonka na Akonkagvi – Ilina Arsova i tri Poljaka. Takodje napominjem da je Bobana Petrović postala prva žena iz BiH koja je stajala na krovu Amerike.

Spuštanje nije bilo nimalo jednostavno. Od Indipediensije je nastao pakao, vetar je pojačao a snežna mećava je zavejala sve tragove koje smo tog jutra ostavili. Vidljivost na nekih 20-30 metara je pojačavala osećaj beznadja koji se pojavio kod nekih planinara. Iz nekog neobjašnjivog razloga bio sam potpuno miran i opušten. Hrabrost je u strpljenju.
Srdjan je imao GPS uredjaj za povratak, ali sam ga zamolio da ja ipak vodim, a da on vrši korekcije ako bude trebalo. Samo me je dva puta upozorio da ne idem putem kojim smo došli ali sam mu kasnije objasnio da sam pravio prečice, a to njegov GPS ne može da radi!
Bila mi je čast da predvodim ovaj tim jer su svi disali kao jedan, a još veća čast što su dve dame postavile nove nacionalne rekorde u visini. Ponosan sam na činjenicu da sam probijao put do vrha sve vreme od 6000m do 6962m i da je moj tim jedini toga dana izvršio uspešan uspon na najviši vrh Južne Amerike. Idućeg dana ponovo su najbolji argentinski vodiči pokušali da izvedu svoje grupe na vrh ali niko nije uspeo. Srdjan je to prokomentarisao: „Oni nemaju Jaćima da im prti sneg do vrha!“. Sneg je padao svu noć a nevreme se smirilo tek pred zoru.
Vremenska prognoza je potpuno omašila, ali smo uspeli da se snadjemo i izvučemo maksimum iz ove ekspedicije. Svi smo se spustili živi i zdravi u bazni kamp 12.02.2011.
Tek tada me je stigao umor. Sledećeg dana na usponu poginula su još dva planinara što ukupno čini 6 žrtava ove planine u samo dva meseca. Baš je surova ova planina, ali samo ako je nepoštujete.
Na kraju bih hteo da se zahvalim Nini i Raši na sjajnom asistiranju tokom čitave ekspedicije. Oni nisu popeli vrh da bi pomogli drugima a to mnogo više vredi. U stvari ta dobra dela nemaju cenu. Takodje, veliku zahvalnost dugujem Jovi i Bobani koji su kao doktori odradili vrhunski posao tokom uspona.
Vodja ekspedicije
Dragan Jaćimović


 
14.02.2011.
Ekspedicija na najviši vrh južne zemljine hemisvere- Akonkagvu realizovana je u organizaciji Extreme summit team-a. Vođa ekspedicije  Dragan Jaćimovića.
Od ukupno 21 člana ekspedicije do prvog visinskog kampa Nido de condores na 5500mnv ispeli su se svi članovi ekspedicije zahvaljujući izvanredno odrađenoj aklimatizaciji iskusnog vođe ekspedicije.
Drugi visinski kamp Berlin na 5800mnv doseglo je 19 učesnika od kojih se na sam vrh 6962mnv 10.02.2011 godine oko 14 h ispelo 9 planinara. Glavni razlog bili su izrazito otežani vremenski uslovi,velike snežne padavine i loša vidljivost koji su znatno otežavali kretanje po nimalo jednostavnoj planini.
Ove godine akonkagva je odnela 6 života od kojih dva baš u periodu kada je planiran i naš završni uspon. Planinari koji su uspeli da se popnu iz sastava naše ekspedicije su: Bobana Petrović i Jovo Elcic psd Treskavica Trnovo Republika Srpska, Semir Kardovic pd Hajla Rožaje CG, Srđan Veljović EST Beograd, Boža Ristić EST Beograd, Dragan Jaćimović EST Beograd, Ivan Đokić EST London, Branko Dikić PK Balkan Beograd i Ranko Jasović pk Beogradske Elektrane Beograd.

Povratak Expedicije Akonkagva 2011 je u četvrtak 17.02.2011. u 11h na aerodrom Surčin.

Izveštaj od Branka Dikića

 


 

13.02.2011.

U iščekivanju da saznamo ko se ispeo na Akonkagvu dobili smo poruku od Branka Dikića:

 

Evo sad siđosmo sa planine!

 

Sve je bilo ok, na vrhu nas je bilo 9. Malo nas vreme nije slušalo.

 

Veliki pozdrav za sve

12.02.2011.

Kada budem unucima pricao price sa ekspedicija ova ce zauzeti pocasno mesto.
U neverovatnim uslovima koji nisu zapamceni na ovoj planini u poslednjih 50 godinna,
devet clanova ekspedicije je popelo vrh 10.02. u 15h.
Bili smo jedina ekpedicija koja je toga dana istrajala do kraja.
Najtezi momenti su nastupili po povratku za kamp Berlin, a nista lakse nije bilo ni sutradan kada smo se spustali za bazni kamp.
Konstantna snezna mecava, vidljivost jedva da vidis pertle na cipelama, uporni vetar i sneg do kolena je situacija u kojoj smo bili, a koja nije uobicajena za Akonkagvu.
Najvaznije je da su svi zivi i zdravi, a to je veliki podvig u ovakvim uslovima.Kada stignemo u Mendozu saljem detaljan izvestaj sa ove ekspedicije.
Dragan Jacimovic
_________________________________
U nedostatku vremena zbog obaveza, dobio sam zadatak od vodje ekspedicije da do povratka u civilizaciju otkucam kratak izvestaj:
Prvo i osnovno, svi su dobro i zdravo. Sinoc u bazi i pored velike hladnoce pesma i dobro raspolozenje.
Drugo, vrh je popet. Koliko je ljudi i ko je popeo vrh manje je bitno. Bitno je to da je to zaista uradjeno uz nadljudske napore jednog coveka, koji je prtio mokar sneg do kolena, od kampa Berlina do vrha i nazad po nevremenu koje nas je sacekalo na povratku. Pitao sam se sve vreme odakle toliko snage i samokontrole u tom coveku.
Istinski heroji ovog uspona su Nina Adjanin i Aleksandar Rasin Rasa koji su nesebicno pomagali drugima i zaboravili na vrh iako su i jedno i drugo zasluzili da budu visoko iznad onih koji su bili na vrhu.
Ipak za one koje zanimaju samo brojke: 9 clanova ekspedicije je popelo vrh, uspon je trajao 10 sati po mokrom i dubokom snegu, silazak 5 po nevremenu i mecavi. Bio je to evidentno jedini moguci dan za izlazak na vrh.
Ubrzo ocekujte Jacimov izvestaj, silazimo u tople krajeve.
Pozdrav svima
Srdjan Veljovic
Clan ekspedicije i ponosni clan Extreme Summit Team-a

 


 
06.02.2011

Planina kao sto je Aconcagua se mora poštovati. U toku samo jednog dana vreme se promeni nekoliko puta.Zbog najave promene vremena i mi se moramo prilagodjavati.

Promenili smo plan i danas nismo otišli na Nido.Ostali smo u bazi još jedan dan i sve vreme posmatrali oblake koji su neverovatnom brzinom preletali planinu.Pao je pritisak, a vetar na vrhu dostiže 70km/h.
Ipak sutra idemo gore pa ćemo sa Nida videti šta će se dešavati narednih dana.Meni izgleda da će 10.02. biti dobar dan za vrh. Ali to je daleka budućnost i još ne razmišljam puno o tome.
Važan je sutrašnji dan i dobra priprema ekipe za iskušenja koja ih čekaju.
Vodja ekspedicije
Dragan Jaćimović


Kliknite ovde da biste pogledali i uveličali slike… Ili pogledajte:


05.02.2011.
Juče smo bili na Nido de Condores iliti naš C1. Izašli smo za 5 sati hoda gore, postavili šatore i uživali u pogledu.
Ne pamtim ovako spremnu grupu kao što je ova! Svaki dan me iznenadjuju sve više i više. Jedino su malo preplašeni i boje se ove surove planine. Što i nije tako loše jer znači da je poštuju. Sinoć po povratku u bazu čak se posle večere zapevalo iako smo u jednom danu napravili visinsku razliku 1200m (4300m-5500m)! Danas odmaramo u Plaza de Mulas i punimo baterije za naredne dane. Sutra idemo na Nido da noćimo, a prekosutra lagana aklimatizacija ka kampu Berlina. Vreme se menja. Večeras će početi sneg da pada tako da će naredna dva dana biti veselo. Ali to posmatramo sa vedrije strane: Bar će ga biti dovoljno na Nidu za topljenje!
Nadam se da je Srdjan Veljović poslao fotke za sajt jer definitivno pravi najbolje fotografije.
Ovaj izveštaj šaljem zahvaljujući mom prijatelju Miguel Douri, vlasniku galerije na najvećoj nadmorskoj visini na svetu!
Ovo nije on izmislio jer u šatoru visi sertifikat od Ginisove knjige rekorda.
Toliko za sada. Pozdrav iz Plaza de Mulas!
Vodja ekspedicije
Dragan Jaćimović
Kliknite ovde da biste pogledali album i uveličali slike… Ili pogledajte:


05.02.2011.
Godinu dana sna, godinu dana priprema, i konačno sam tu. Plaza de Mulas, bazni kamp svih ekspedicija koje idu na vrh Akonkagva. Uzbudjenje, briga… Pomešana osećanja.
Prva prava moja ekspedicija. Spavanje u šatoru podno moćne planine. Vreme divno, sunčano. Da li će tako i ostati. Posle jučerašnjeg dana i izlaska na Nido de Condores svi strahovi vezani za fizičku spremu su otpali. Vidim da je slična situacija i kod drugih članova ekspedicije. Ostaje samo da nam planina dozvoli pohod.
Dan odmora. Dan za opuštanje ali i razmišljanje. U mom slučaju u mislima prilična zbrka. Porodica, biznis, prijatelji, 46 godina burnog života. Podvlači se crta. Čini mi se da mi je ova ekspedicija što se nekog sumiranja svega toga tiče došla u pravom trenutku.
Kratak osvrt na ekipu. Toliko smo različiti: starosno, verski, geografski, akademski… Ali svi okupljeni oko iste ljubavi, ljubavi prema prirodi i planini. Kako dani prolaze i približava se gusto, nas 21 smo sve kompaktniji i složniji, nešto što se retko dešava poslednjih deceniju-dve i to je nešto što me jako raduje.
I nešto što sam mislio da ostavim za kraj ekspedicije. Kucam ovaj izveštaj na nagovor vodje ekspedicije, kaže daj nešto lično. Poznat sam po tome da ne volim autoritete, ne podnosim komandovanje i vojničku disciplinu. Spreman sam da prihvatim to samo kada je autoritet nesporno stručan i profesionalan. Takav je Dragan Jaćimović vodja naše ekspedicije. Ni jednog trenutka nema viška reči, svaka mu je na svom mestu, vidi se da čovek zna svoj posao i da ga maestralno odradjuje. Pošto će ovaj izveštaj videti tek po povratku, mogu ovo da napišem sada, a da se vodja ne uobrazi i ne pokvari :).
I neko bez koga ova ekspedicija ne bi bila ista, Draganova desna ruka Nina Adjanin, večito nasmejana, ništa joj nije teško, trči od jednog do drugog člana ekspedicije, pomaže, bodri… Toliko pozitivne energije u jednom mladom čoveku, zaista se ne sećam da sam skoro ili ikada video.
Poruka svima vama čiji su najmiliji sa mnom: Ne brinite, svi su dobro, veseli, zdravi i nasmejani.
Pozdrav svima
Član ekspedicije i ponosni član Extreme Summit Team-a
Srdjan Veljović
Kliknite ovde da biste pogledali albumi i uveličali slike… Ili pogledajte:


4.2.2011.

Javio se Zoran Andjelkovic. Sada smo u baznom kampu Plaza del Mulas na (4300 m n.v.). Bili smo na aklimatizaciji do Nido de Kondores na (5300 m n.v.). Sutra je dan odmora u bazi a vec u Nedelju ponovo na (5300 m n.v.). Postavljanje satora i dalje sve zavisi od vremenskih prilika.

Svi clanovi ekipe su dobro, salju pozdrave.
Informacije prosledila Vesna Andjelkovic


3.2.2011.
Posle tročasovne vožnje do Penitentesa, ulaska u nacionalni park Akonkagva i pešačenja do kampa Konfluensija (3400m), aklimatizacije do Plaza Francia (4200m) i tabananja do baznog kampa Plaza de Mulas (4300m), evo dočekali smo i prvi dan odmora. Jutros su svi napeto iščekivali pregled kod doktora od kojeg zavisi nastavak uspona, ali za strepnju nije bilo potrebe, svi su prošli pregled tako da sutra svi idemo na Nido (5350m) da postavimo šatore. Vreme je odlično, čak i previše toplo za ovu visinu. Nema nešto puno ljudi u baznom kapu što znači da će biti doviljno mesta za šatore na Berlini (6000m). Za sada sam prezadovoljan tokom ekspedicije i nadam se da će tako ostati do kraja. Zbog tehničkih problema nadam se da ćemo prve slike poslati za dva dana. Pozdrav svim Balkancima i onima koji se tako osećaju.
Vodja ekspedicije
Dragan Jaćimović

30.01.2011.

Prva normana noć u horizontali. Dva puta po 14 sati sedenja, truckanja, stjuardesa koje te uvek probude baš kad zaspiš, od nas su napravili pregažene kokoške. Ali ono što je čudno u svemu, kada smo stigli u Mendozu, svi su se dali u neko zujanje po gradu, uzbudjeni i srećni. Nikom nije palo na pamet da legne da spava, a dok te u Beogradu duži zastoj u saobraćaju smoždi da nemaš volje ni cipele skinuti nego se bacaš u krevet.

Ovi ljudi ovde su tako opušteni, retko ko priča engleski, kada im pokušamo objasniti šta nam treba, oni uporno brbljaju na španskom pa nam i dalje nije jasno i vide da ne razumemo ni reč pa počnu još brže da pričaju, ali na kraju opet se nekako sporazumemo, ljudi smo 🙂
Naša ekipa je super, svi su oduševljeni ovim kutkom sveta, klopom, zabavama, i naravno juče dobijenim dozvolama za penjanje. Posle dozvola palo je opuštanje na bazenu, što bi Jaćim rekao „Nek’ mre’u dušmani¨¨ ¨:)“.  Danas krećemo, spakovali smo transportne vreće za bazu i ranačeve koje nosimo uz sebe do baze u naredna 4 dana.

Pozdrav iz vrele Mendoze

Nina Adjanin


29.01.2011.

Nina Ađanin se javila iz Mendoze. Svi su na broju, kao i oprema i torbe. Dan provode u pribavljanju dozvola i kupovini stvari i opreme za visinske kampove
.

 
Sa ispraćaja (17.01.2011. godine u 16.30h aerodrom Surčin):

Ili pogledajte album…
Ovde možete pratiti izveštaje učesnika ekspedicije :
Extreme summit team-ekspedicija: „Aconcagua2011 .
17.01.2011. godine u 16.30h aerodrom Surčin ,
Međunarodna Expedicija Akonkagva 2011
U periodu od 27. januara do 17. februara 2011. godine, pod pokroviteljstvom Planinarskog saveza Srbije a u organizaciji  Extreme Summit teama, organizuje se Međunarodna Expedicija Akonkagva 2011. Učesnici Expedicije su planinari iz: BiH, Makedonije, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Iz Srbije u Expediciji ucestvuje 14 planinara.
Vodja Expedicije i uspona je Draganom Jaćimovićem (do sada šest uspešnih uspon), pomoćnik uspona Nina Adjana.

Napominjemo da u  Expediciji Akonkagva (6962m) učestvuju i dva planinara iz  Planinarskog kluba „Balkan“ iz Beograda: BRANKO DIKIĆ i ZORAN ANĐELKOVIĆ .

Uspon na Akonkagvu (6962m) biće organizovan preko Plaza de Mulas (4200m), smerom Via Normale.